San o jednoj ženi

Koliko zabluda u mome krilu..tuga, promašenih raskrsnica... Čemu sve ovo lutko?

Tvoja lila haljina, prevrnuta preko mojih želja...

Danas, sutra...Laž ili istina ?

Zdravo za zdravo i izlomljene oči na slici...

Davno sam proćerdao sve prilike....davno sam prešao  na drugu stranu...

Oblaci u travi,

galaksije u glavi..

Lišće nošeno u ritmu septembra...

Mjesec u vodi punoj srebra...

(Briga tebe baš za to...)

Ako se ptice jednog dana ne vrate  i sve bude puno dima, hoće li naš grad imati dušu ? Možda ovaj život ne postoji, možda postoji samo san i u njemu nas dvoje ? Možda živim da sanjam ili sanjam da bih živjeo ?

Čemu suze, lutko ?

Kad-tad, će muzika stati.. ja ću kamene korake zamjeniti prašinom i reći:

„Bilo je samo jednom... bilo je s tobom....“

Čuvaj suze, trebaće ti u tom trenu...

jer bilo je samo jednom... bilo je s tobom...

Pogledam se i vidim lice starca...

dušu punu mraka koji vreba...

Banalan kraj

gorke kore hljeba...

Ekskluzivitet smrti ostavljam drugima,

prezriv prema svim nevrijednim težnjama...

Robujem dovoljno svojim nemirima,

zbog kojih si ostala sama...

U čekanju najmanje sreće

dokoličarim u prvoj kafani...

Izgorjeće svjet i bez mene,

zato me se bolje mani...

Imam osjećaj da bih bio vičniji smrti nego životu...

Znao sam nekad kako se mjeri vrijeme... Počeo bih ga mjeriti negdje oko bunara komšije Dragana, pa do prozora moje bivše drage... ( Koliko li biješe, stotinu koraka ?) ... Imao sam tada mašinu na paru, odvajala je sve zle magije od naših očiju, pravila suncokrete od njih... ( Bestraga trebao sam sve zle tetke zapaliti, crne mačke podaviti...) Jedno jutro je samo prestala raditi..

Nakrivio se mjesec noćas iznad moga prozora...Gasim ga da mi ne smeta svjetlo očima, smeta mi i njegov mrtvi pogled..Mrak u meni..Čekam pun krug da s mirom zaspim, neopterećen ovim životom...

Moja draga Baronice, ja sam običan težak upregnut u sjenu života.... Pod mojim suncem ne cvate ništa do koprive... ostavljeno polje sam... Sutra je moje danas, moje juče...

Razbio sam ogledalo i napravio od njega zvijezde... Jednom će se dokazati da sve je bila cjelina... Osjećam da su obećanja koja sam dao Bogu urezana u obraz moj...

Moja draga Baronice, vrata su uvijek za me bila zatvorena u Vašem stanu... vino se pilo tamo... i ljubilo se....Nove godine su bile prostrte satenom, nigdje u njima ni djelića kaldrme mojih snova...nigdje tragedije... Smješan sam sam sebi, tragikomičan...

Dočekao sam neki dan jutro na paprati posutom krovu zakošene kravate...Dobra vremena teških lekcija da alkohol zahtjeva umjerenost, kao i sve u životu...Mahao sam otpalom granom na mjesec i izazvao ga na dvoboj... sitnice su prevagnule u njegovu korist...

Draga Baronice, pratio sam Vas često u bašti kafea... beznačajno ste palili cigaretu za cigaretom tražeći smisao u okusu expresa.... Ne ponosim se tim jer znam da sam Vas na neki način krao tada... Ipak, žrtva Vaša nema veličinu.. Okrećete dan u svoju korist i u svakoj ulici imate tajni prolaz do mog srca...

Iskoristili ste me, o da... Iskoristili ste me da hranite sujetu... da produžite mladost i ne želim sjećati se samozadovoljna pogleda Vašeg... Mislio sam da ste ljubazni...

Ležim obliven krvlju svojom, glave položene na otrovnu zemlju umjesto na Vaše krilo,  jer vidite, sitnice su kako rekoh prevagnule i mjesec je pobjedio... nije mi žao...žao mi je što ne odbranih čast Vašu... i Vi i ja znamo da je laž da volite drugog.. da se iskradate njemu kad sunce usne.... Vidite na šta su sve spremni... Pokvaren je ovaj svijet i bolje mi je bez njega, a Vama bez mene....

Dani dođu i prođu, tuga ostane...

Riječi tuđe, riječi moje,

zakopane u vjetar, u zemlju... izgubljene u snijegu,

nikad mi te vratiti neće...

Godinama je sve teže biti sam, bez truna sreće...

Prazne plahte ne nude utjehu... ne nude toplinu poljupca...

A ti... ni okrenula se nisi...

Kazna nečija je u meni upisana... hiljadu ogledala bez ijednog lika...

Šapućem: Daću sve...Sve za tebe ....

Negdje se izgubila zora.. mrakom okovane oči blijede...

Pišem ti: Daću sve...Sve za tebe ....

Dobro sam! Divno sam !

Sve je utihnulo kada je prošla kraj mene.... sad u tišini živim od sjećanja na njen osmijeh... i sve mi je krivo što nema je... i ulica... i autobus što odnio je...i ovaj grad pun vjetra... Tješe me platani da će se vratiti, da sve na svijetu ide u krug... da sam Bogu drag.... Uspavljuje me noć.. umiva me dan....a znam da kriv sam, što se nisam pozvao na pravo da bude sretna i odnio je u svoj dom....i dobro sam ! Divno sam ! Sve je divno u životu mom !

Idi,

smij se,

samo idi...

u naručje drugima,

u ritmu tanga...

dok more bridi...

ja ću biti i dalje ona ista bitanga...

Idi,

bez oproštaja,

bez suze..

nošena ljepotom

što mi te oduze....

dok vjetar kroz prste provejava,

dok srce želje ismijava...

Idi,

u paučinu upletena,

boljim životom opijena....

u ljepši svijet,

uzmi moju sreću za ponijet....

Idi,

dok se nisam rasuo

u hiljadu komada

dok nisam umro

od jada...

Vidim li ? Ne, ne vidim !

Čujem li ? Ne, ne čujem !

Sjećanja samo sjećanja i  poneki strah...

koferi prošlosti...

Prvi dani su najgori a i poslednji...

Ulicama nije važno gdje si bio ranije,

one imaju mrak koji guta svo svjetlo bulevara..

imaju miris straha, miris dna...

a još dana dolazi..

puzaju ka nama preko praznog neba...

Vjetar je otpuhao bijeli kišobran djevojke sa druge strane puta.... dok smo ga hvatali kao oblak je veselo letjeo oko nas... smijali smo se nezgrapnim koracima mojim...nježnim pokretima njenim..da nisam putovao možda bih taj događaj u balet prerastao...(moja glava je spremna na razne gluposti...) Poželjeo sam da svežem jedra svoja uz nju...Osjetio sam i njenu želju, ruke je samo naslonila na brezu ne smogavši snage ni da mi mahne.. Ostavljamo često više ljubavi nego što nas čeka tamo gdje smo se uputili....

Razlijevaju se boje pod nogama....kiša je otjerala ptice sa mojih grana... potpuno sam  sam.. ostavljena školjka u pjesku...nisam toliko ni star što je najgore... Nude se bircuzi kao olakšanje...kila manastirska vina u njedrima istrošene ljepotice..neke hladne nježnosti... Nude se grijehovi kao zabava... Haos propalih ideja... želudac moj nije za to pripremljen..sve mi dođe kao loš vjetar u pramac okrenut...Do vraga sve...............

Srce je moje prazna činija, izblijedjeli list papira... prašina na pragu...

U kostima mi mrak posijao tvoju kosu.. poslednju koru hljeba...

Ruke su kameni zid isturen pred očima mojim...

Kosa more u oluji...

U svim su mi dodirima usne tvoje...

pa ti reci da je lako biti na mom mjestu....

Ej,

misli su mi među tvojim koljenima....a živi me zapitkuju za laži moje...

Ej,

duša mi je usnula na tvojim grudima... a mrtvi me vuku rukav....

Ej,

oči su mi prstale gledati druge....a tebe nema,

pa ti reci da  bi rado bila na mom mjestu....

Pjesmom sam se doskora borio sa glađu koja je okovala lice moje..

Riječi bezobzirno gurao ispred sebe...

Sad više ni njih nemam,

a ti samo stoj,

ognjena,

draga sebi...

i reci:

„Lako je tebi.. Eh, da sam ja na tvom mjestu“...

Miruj, miruj...

mrtvi će čuta a sve ih je više....

Neće ti dati da se smiješ,

ima ih zavidnih na tvoju sreću,

na tvoje oči boje kiše...

Miruj, ni meni ne govori sve...

Ja ću osjetiti da nešto kriješ

i šapnuti ti bez ljutnje:

Što biše, biše...

Miruj... Miruj..

mirujem i ja...

Sve je više mrtvih,

sve je više zla..

Jednom je pred moju kuću došao ringišpil...Stotine djece i među njima ja... Svjet se vrtio u krug, ja sam stajao....danas se ja vrtim u krug a svijet stoji...Sve se izobličilo...

U moru tuge koje zalije moje lice,

ponekad se pojave skice

tvojeg imena...

U novoj godini što se prikrada,

osjećam neću imati išta više do jada...

ni prvo slovo tvojeg imena....

Skrštene su mi ruke

svjetlošću što izbija iz luke...

luke bez imena...

I ćutim sam,

i sam sam

bez imena...

Kako si ?

Kako su tvoji svi ?

            Sjetiš li se davnih talasa,

            umornih alasa ?

            Sjetiš li se kroja kaputa,

            po kom je bila ti kosa posuta...

            Kako si ?

            Dugo se ne javljaš mi...

            Ja sad imam druge boje na licu,

            i za adresu izgubljenu ulicu....

            imam kravatu na košulji

            i komšiluk koji u sve bulji...

            Kako si ?

            Noću nad kim bdiješ ti ?

            Jesi poklonila vjetru,

svoju tridesetu....

Jesi posijala u svom krilu,

svu ljepote silu...

Kako si?

Pšenica je davno pozlatila...

nadam se da za nama nisi patila...

jer je onda i lice tvoje,

sad neke druge boje...

i nema dana pred tobom

kao što ih nema više u životu mom...

Ako ne uspijem...Ako se vratim.. Hoćeš me budna čekati ?

Desi se da zakoračim pa kao da sam bliži ti...Napraviću te, ti se duri koliko hoćeš...Frkći....Nosić podiži u zrak....Gledao sam te jednom leđima naslonjenu na vrata sobe... Rukama si krila lice... Šaputala da me ne voliš...valjda tako ljubav počinje...

Strašno je da smo samo prah i sjena,

strašna je ljubav njena...

Zelene se polja pred kapijama smrti,

dugo na njima kucam ti...

Nekad sam vjerovao, bio vojnik tvoj,

sad sam neko drugi, sad sam poklonjen njoj...

Polja ljiljana...

moja dragana...

Polja ljiljana,

puna rana...

Zaspaću, ne mogu da se mijenjam...

Kasno je.. sve nek ide k’ vragu, tebe ne dam...

Titra plamičak vatre pred očima.... Zvjezde putuju ka tebi...U kružnici sata skriven je moj život... skriću ga laganim pokretom ruke....

Noći i novi razgor sa tobom :

            Koji nosiš br. cipela..

            Onaj koji mi žene daju,

            Prostrem se u njima koliko mi dozvole...

Košulja ili džemper ?

Može li oboje ? Ko hoće malo, dobije malo...

Misliš li da ćeš me voljeti kad ostarim ?

To su samo momenti... Slike u ramu... Ti si moja curica...

Misliš ?

Znam .........

Kako se čuvaš od ljudi ?

Imam šifru koja krije moje misli,

šatorsko krilo koje pazi  zvijezde..

Vuk ili jagnje ?

Mačak.... Mačak u čizmama...

            Bivše ljubavi ?

            Pusti to, to su davna prokletstva...

            Govoriću ti jednom o tom.. noćas ne...

            Onda, laku noć...

            Laku noć ljepojko...

Put nade ispred mene, iza mene bespuća...gradovi bez ljudi... šume bez ptica... Zapalio sam noćas vatru i dugo je igrao pred očima mi obris tijela ti... utočište si moje pod tuđim nebom.... melem za umorno srce....Desiće se da ostanem bez snage, siguran sam u to... daj mi svoja krila tad, trun snage svoje...Odužiću se, nacrtaću ti okean na dlanovima.. podijeliti s tobom zadnju lijepu riječ...

Vodim često s tobom besmislene razgovore pred san..

Jesam ti lijepa ?

            Ma ti si meni najljepša na cijelom svijetu...

            Daj jabuku vještice...

            Jabuku na sunce škrtoberu  !!!

            Onu crvenu.. pomalo otrovnu ?

             E tu, takve tamanim jutrom...

            One su mi najslađe....

            Uzetiću ti dušu onda...

Kao da je nisi uzela do sad...

Ne vidim da će se svijet promjeniti zbog tog...

Skidam ljusku sa sebe, dosta mi je ćutanja... besmislenog sklanjanja... Krenuću na put samo s jednim ciljem, da zrno sreće posijem na nekom drugom mjestu... rodio sam se zadnji put ovdje, napraviću bolji svijet negdje ispod borova osamljenog kamena.. moje svjetlo u tami svemira....Imam i plan, tačnije obrise toga svijeta... Izgradiću od komadića kaldrme tvoje oči a od krovova osmijeh tvoj... kad već gradim zbog čeg da ne napravim nešto što ne vidjeh ljepše.. što da ne napravim lik tvoj...

            Opet si lijepa,

            opet nosiš život...

            Haljina svilena  grli ti njedra..

            Rećiću ti: Rat će ! Smrt će!

            Zatvaraj uši, oči..

            volio bih i ja vremana vedra..

            Ne radujem se..

            ko može tome radovati se ?

            Opet nosiš život...

Ako...

Treba nas mrtve neko  zamjeniti..

Treba nas osvetiti..

Treba nam ime spomenuti...

            Ljubiću te u trenutku sreće,u trenutku tuge..

i kad mjesec sja i kad sunce sja.....

Ljubiću te kad mi budu draže neke druge,

kad istroši se u srcu želja sva...

Ljubiću te u proljeće, u zimu, u ljeto, u jesen...

ljubiću te i kad budem samo prah po polju raznesen..

Ljubiću te zbog tebe i za tebe..

ljubiću te zbog sebe i za sebe...

Sjetim se kiše na tvom licu,

obale mora,

i riječi mi zastanu u grlu...

kamenje koje se otrgne niz planinu...

Sjetim se sunca na dlanu ti

i suza mi

zablista u oku,

izgubljeni dani poljem se vinu...

Milosti...

Milosti za izmoreno srce...

Milosti...

Sto dana i koja godina....

Sto dana i neki drugi ja....

Rećiću ti samo,

neko drugi je bio tamo,

neko s više sreće,

neko ko te izgubiti neće...

Spojeni mostovima od papira samujemo, utkane želje nas razdvajaju... (da si pristala na ljubav vidjela bi moje lice..) Dio tebe pronađem u pjesku presahla korita, izroniš nakon toliko godina i cjeli svijet sruši se na mene....Kilometrima bih tada da sam daleko... ( Skrio sam sreću u džepu tvog kaputa kada si otišla...)

            Stari grad predamnom, otrgnute zidine od vremena... Pretvoriću te jednom u zaborav, vidjećeš....(Dobro je... Dobro je, da gore biti ne može..) Tamni tonovi u meni kucaju....kanap na glavom... Pretvoriću te jednom u zaborav, kunem ti se...

            Nova adresa je jasna stvar kad se seliš... Ulica ukletih bb....Ovdje poštar ne svraća, loše vijesti ovdje stanuju... ( Dobrih nikada nije ni bilo...) Sve manje je razloga za život....Sve teže se budim...

            Vjetar bjesni.... život je teži neg smo sanjali...i ovo malo veza nestaje u nama... Ostani mi sad sama, mene čeka mukla tama... imam jedan težak put i kad me se sjetiš pogledaj u kaput... kada si otišla skrio sam svu sreću u njegovom džepu...

Pamtiću te po riječima koje mrve sreću,

pamtiću te po lijepom iako ružno zaboravit neću...

Sjećanja bude očaj....

ničeg nemam znaj...

            Čuo sam da si sretna sad i da su svi na tvojoj strani..

            Čuo sam da me pljuju svi moji jarani..

            Ne brini, ne brini,

            sve najbolje želim ti...

            Nisam kao ti, o ne, nisam ni malo kao ti...

            Ne zaboravi, ja još sam sam... ne zaboravi...

            kad me sretneš,

okreni se, bar to umiješ...

            Nekad manje, nekad više skupi mi se sve,

            I tad još samo poželim te...

Sjećanja bude očaj....

ničeg nemam znaj...

Ne misli na juče, ne misli na sutra...budi jaka danas.... Vladaj svijetom, prstićem kori me...

    Reći ću: Kroz kišno jutro, obučen u maglu ja sam hodio tebi...

    Reći ću: Biće sve u redu sad, više ni jedan put pogledao ne bi.......

    Reći ću: Svi sad vode od tebe, nude srce koje zebe...

Ne mislim na juče, ne mislim na sutra... sretan sam danas.. Prostranstva poklanjam ti....

Putuj, ja čekaću...

Pjevaj, ja ćutaću...

Izgubljen, izokrenut...

Sretan..

Sretan,

 što si tu..   

Laku noć tvojim očima, ja ti jutro čuvam, ti sanjaj...

Sa mašnicom na ruci i mokrim očima čekala je sreću.... osvrtala se na raskrsnici da vidi da li je tu...Izlozi su većinom bili napravljeni za druge i šta, ništa... trčala bi u svoju sobu da  sanja neki bolji život... tad bih joj poželio laku noć...

Laku noć tvojim poljupcima, za njih bih ti poklonio svijet znaj..

Ostavljao sam joj nekad riječi u magli ogledala, u zalasku sunca...gorjele su zajedno sa žitom u ovoj suši... Raspar sam ja bez nje...Kad vina nestane i noć utihne, ja se pomolim i tiho prošapćem...

Laku noć tvojim rukama, ugasio sam svjetlo, ti sjaj...

Budi mi drag gost,

budi mi samilost,

a ja ću biti tvoj,

superheroj....

Daljine gore,

vjetrovi tjeraju more

i ne znam u čemu je tajna,

tvoje ljepote tajna...

Vječnost je u svjetlu,

u nebu, u tlu...

ona čuva od mene tajnu,

tvoga osmijeha tajnu...

Uzmi kofere,

srce puno vjere,

i budi mi drag gost,

budi mi samilost...

Paučina po zidovima,

G  em C G.

Noćas palim radio

i sve bivše djevojke

bih da pozdravim...

_ _ _

Tako rado bih se kladio,

da sve su se udale...

_ _ _

RF:

C em D G.

Kad nemaš kome ti,

ti se mene prisjeti... x 2

Noćas uzimam kartu za bus,

i sve ću da ih posjetim...

Siguran sam da imaju još loš ukus,

to mogu da predosjetim............

Kad nemaš kome ti,

ti se mene prisjeti...

Kad nemaš kome ti,

ti mene posjeti...

U duru, u molu,

zarobio sam ljepotu tvoju....

u riječi,

oka ti boju...

Tućeš me...

Neću, mačke mi moje...

Viđao sam jednom djevojku koja nije vidjela sreću niučem, pokazao bih joj jato ptica I ništa….pokazao bih joj more I opet ništa…stavim je na ramena, zavrtim u krug I ništa… svi su djevojkama poklanjali kamenčiće, ja njoj poklonim planinu I ništa…svaki trud bez rezultata je besmislen pa sam odustao od pokušavanja da je usrećim… rekli su mi skoro da je našla sreću uz nekog tipa kog je upoznala na onoj istoj planini koju sam joj poklonio I da često plače u samoći stana… Nikad ranije nije plakala…po svemu bih sad rekao da sreća ne dolazi bez tuge… tama bez, svjetlosti…ljubav bez boli...i pitam se gdje moja sreća, moja svjetlost, moja ljubav...

Gorka tečnost u ustima i dan koji trune u magli izgubljenog grada…u torbi nosim okove ljudske…pretačem nesudbu u sudbu, zato što mi bolje od ovog nije dato a ja se ne umijem izvući iz sveg…

Eh, što me nisu oteli cigani…

Beleg tvoj pred mojim očima gori kao zvijezda…ni sličan ičemu zemaljskom…vidljiv samo meni…nacrtao bih ga na vrh svoje šatre da je imam…

Što me nisu oteli cigani…

Zaboravljena kiša u vrelom ljetu na mojim prozorima prene me iz polusna I natjera da uzviknem ime tvoje… Nikada neću biti svoj izgleda… vječno ću biti na sred neke šumske staze bez oznaka….bez otiska stopala.. bez saznanja gdje sam I čij sam…

Doću ti pred kišno jutro u znaku slobode... isprazniti džepove i pokazati uljubljene dlanove...

Dugo šapućeš bajku o nama, kupio sam riječi na obalam mora, na vrhovima omorika... nosim ih kao pupoljke, kao obećanje, kao sreću...

Ulice plešu u ritmu tanga, farovi probijaju moje oči, Bulevar heroja juriša na cigančad... Jednostavno, grad me guši...skrio bih se tako rado ispod tvoje haljine...

Uragan u nama...

Pred tobom podižem zastave, bijele zastave... Zbog tebe ostavljam navike, sebične navike...

Reci da si sama....

Nazovi ovo zabludom ali  ne diži ruke od nas...toliko malo nam fali da tugu izbrišemo...da se ljubav ispili u zadnji čas...

Zapetljavam se u riječima...

Srce krijem od reklama uz put, skupljam dukate za te.... ne sumnjaj u mene, sumnja je otrov proliven na srce...

10 do 10... još malo djeca će potrčati školskim dvorištem..(nikad nisam ni izašao iz druge klupe od vrata...davno sam shvatio da je odrastanje pijesak u očima..) vežem pertle da mi ne spadnu patike...dao bih se kladit da sam najbrži..

Temerin je krenuo da se okreće suprotno kugli zemaljskoj, neki svoj inat tjera.... usvojena znanja fizike je odbacio i odlučio nam pokazati da nije sve na svijetu još dokazano...pustiću ga da vidim kako će završiti, ako dobro prođe i ja ću tim putem...

10 časova.. eto djece....nastavićemo priču drugi put... odoh da vidim jesam najbrži...

Smijem se ponekad,

na silu...

smijem se i krijem glavu

u tvom krilu....

Još pamtim ruku tvoju....

Zatvori prozore,

prospi mrak po mojim očima...

Još pamtim toplinu koju

mi sjećanje polako otima...

Koliko li je sati u ovoj noći,

koliko izgubljenih minuta koje treba proći...

Dani koji preostaju,

jedino mi tebe ne daju...

Smijem se ponekad na silu,

duša je negdje daleko u tvoom krilu..

Još pamtim prste tvoje

i svaki beljeg čokoladne boje...

Sve bih dao da si nekad tu...

            Sve bih dao da si nekad tu...

Jedan život I ništa više, bol s kapima sreće ?  Tvrđave u mome srcu, vašar u glavi.. svjetlaci blješte mjesto bandera…

Čudan svijet pun ogledala to je…

Dame noći su odlučile uzeti zadnji novac a I dušu, vozovi odvesti prazne ljušture prognanika…ja sam odlučio umoriti se od sveg….

Želim da ti ukradem svjetlo, mrtav mjesec iza oblaka…..da ukradem svaku tvoju vlas, potom da skrijem se u u maglu, jer sam umoran od sveg…. Jer…

Nebo je poplavilo sve što sam stvorio i sve se otisnulo niz vodu...

i svijet mi izmiče,

a riječi ništa ne znače,

i opet bih u zagrljaj ti

a znam, reće poludio si...

Avgust je donio sol, oganj u bašte, molitvu pod krov...Nikad nisam pristao da mi život dijele na godine i mjesece ali šta ćeš, kasno je da neukim stvorovima objašnjavam da život dijelim na vrijeme s tobom i bez tebe, jer...  umorio sam se od zalogaja kisele zemlje, od sterilnosti betona, od znoja svog, od objašnjavanja i prepiranja......jer..

Tu gdje se u mene tuga uliva,

tu je nekad bilo more ljubavi,

sad je samo gola pustinja,

otkad me dušo ostavi...

            Trunci sudbine u vazduhu...ispisane parole po zidovima... Još par godina mira, još par dana ljubavi...

Gledam bivše ljubavi kako muklo prolaze iz sjaja sreće u beznađe tmine... strepima nad tobom, jer Indija je daleko a ljubomora tako blizu...začine biraš na uspavanoj pijaci a ja imam samo jedan, tvoje tjelo, tvoju bjelu put i oči pune slobode....gužva na ulici, bijeda u svojoj ljepoti prolazi kraj tvojih usana...iskre zubi ostavljenih životinja...nije svijet draga moja razglednica ni brošura turističke agencije, svijet ti je zemlja puna žuči..

            Soba me guši,  vise slike prevare nad mojom glavom..žice ću im pokidati, kosti oglodati...

Pišeš mi da te hostel podsjeća na prezrelu jabuku a Indija na šareni kaleidoskop, da su ti stvari uvijek u rukama a srce u petama.. pišeš mi da je zrak sladak a život ljut... voda pada na tvoje riječi, puštam ih da teku u njoj...naučila si kažeš i poneku riječ, znaš reći ljubav.. (ma ti znaš stvoriti ljubav...)  kažeš i  da sunce zalazi na drugu stranu svijeta a bol se skuplja u modra korita rijeka...zaborav je tu kao draga igračka...

Čežnja titra u sivilu Balkana...

Natavljaš da pričaš o novom znaku na sebi, haljinama koje obožavaš i zlatnim narukvicama... kišne dane provedeš u igri sa siročićima kojima ostaviš pokoji rupi uz slatkiš i pitaš se kad ću te zvati a kod mene se nebo ruši na krvavu cestu....

Spuštam se na krevet, ljeto pakuje kofere a ja ne idem nikuda...Noćni voz je davno digao ruke od mene...Negdje u ovom sivilu je moje sidro...izvlačim tvoje slike iz sjećanja i  sklapam oči... navlačim osmijeh na usta, napokon Indija...

Kaljeno željezo i dan koji nije moj... predamnom ruke cigana...pjetlovi su umukli uplašeni tamom koja navire...Pravila su jasna-ćuti i trpi...Daću ti kartu za put u sreću meni neće trebati, poroci me vuku na dno....šššššššššš......ni riječi više....

Kukuruzišta na mojoj glavi... istrgane stabljike....prevara je ovaj život, najobičnija prevara...Duša gine za ljubavlju... ruke žuljaju bol...

            Nijemo gledam rijeku što otiče...umire sa planetom...izdali smo sami sebe, ostaje samo kamen kao spomen...

Obrve skupljaš, mjenjaću temu...preću na nešto lagano da te sjeti na djetinju nevinost... može li ovako nešto:

Trčala sam mokre kose,

noge bose, noge bose..

Trčala sam mokre kose

noge nose ,noge nose..

Čuj nije žurba neka,

dragi čeka, dragi čeka...

Sve riječi ljubavne bi stale u ime tvoje..
Svega sam se odrekao,
svima oprostio,
dugovi su prestali da se broje...

Sve slasti neba bi zamjenile grudi tvoje....
Brodove sam zavezao,
jedra svio,
moru oduzeo boje....

Sve, baš sve je lijepo tvoje i o tome ni riječi,
čuće zlo pa će  voljet te da me spriječi

Raširiš veš u lijepom danu, izađeš na trijem i tugu prospeš kao okislo vino po mom srcu...

Moram se čuvati nevremena u tebi...

Dolje niz drum skrili su se uzdasi,

uzmi me i ugasi...

Na neki čudan način uzmeš svjetlost svu,

a zašto je i uzela ne bi ?

Slijepac sam...

daj mi ruku, samo još tebe imam...

Svi kažu da ludim,

nasmijem se i kažem da se samo budim...

Dug je naš put,

Mjesec je klonuo na njemu...

Ima nešto čudno u ovom svemu...

Svi kažu da ludim,

a ja se smijem jer se budim...

            Pomisli, zelena trava skrivena u oblacima, ti i ja... rode ti nose sreću...

            Pomisli godine stoje, ne prolaze i svaki vjetar je proljećni...

            Pomisli da bogovi napokon puste nas da živimo..

Ja sam za to da se budimo.. ja sam za to da živimo...

Staćeš jednom, okrenut se i zahvaliti mi što sam te gurao da živiš želje jer nestaće sunca i ljeta, nestaće i mene....

Pomisli, modro more u šoljici kafe, bijela jedra na pučini..sumrak, ti i ja...

            Pomisli tišina pjeva tvoje ime razastrto među otocima.. koračaš po ivici svijeta što se guši.. napokon slobodna..napokon svoja...

            Pomisli, ova zemlja to si ti...

Curi melodija iz mojih zuba, dugo sam ćutao, voli me…jednom mjesečno ili jednom u životu ali voli me…. Anđeo si, ovi tonovi to si ti… Danas tvoja kosa je noć a zvijezde su svjetla prozora…noć u kojoj gubim život..

Postojati bez tebe, vrijedi li ?

Punila si mi uši Afrikom, suncem, plavim krovovima a ja uplašen, strepih kao nikada prije… (bilo je I prije, bilo još kako.. kaldrma mi godinama klepeće u srcu, točkovi kočija odzvanjaju u ušima, praporci pjevaju o haljini sa ružama koju nosiš nedjeljom u grad…)

Pisao sam ti jednom pismo I nisam ga stigao poslati, presavijeno čeka u mom novčaniku ljepšu zoru da krene na put…da ga baciš bezvrijedno pod noge jer nikada mi nećeš oprostiti što nismo otišli odavde…u njemu sam napisao samo da su s tobom nestale I ptice, i sve što sad imam je ova odvratna tišina…

Probudio sam te, oprosti..  ne mogu da ne pjevam, ova melodija to si ti…

Smijeh, Bože.. njen smijeh.. I pjesma… Grozdovi zumbula…. Gazim ponos I zovem je… Utkao sam u riječi strepnju,utkao želju, zavirio u strahove…

Zovem je, kletem je… Čemu prostor među nama ? Srce je pričalo ja sam stajao, ljuljali su se oblaci… ima nešto u svemiru što me vuklo njoj…. Ako u nama ima željeza, onda nismo imuni na magnet a ona je bila moj.. sve je htjelo njoj…

Dugo je blještala starinska lampa na njenom prozoru, sjene su joj igrale na usnama, vjetrovi nosili proljeće…Zovem je a iz usta ni riječ ne izlazi… kukavica, obična kukavica to sam.. korak, po korak, povlačim se u ružičnjak na drugoj strani dvorišta, baš u pravi čas…

Noći su iznova tražile krv nevinih…

Živim al to nisam ja…volim al to je samo dio sna..

Zovem je, kletem je… Čemu prostor među nama ? Srce je pričalo ja sam stajao, ljuljali su se oblaci… ima nešto u svemiru što me vuklo njoj…. Ako u nama ima željeza, onda nismo imuni na magnet a ona je bila moj.. sve je htjelo njoj…

Donesi vino I ruzmarin,

donesi vrč pun bola…

Istina je uvijek siroče,

prezrena, gola…

Ne želim čuti da sam

to što jesam…

            Ne želim mislit

što sam tu gdje sam…

Ubaciću novčiću u džuboks

I pustiti Balaša…

Jedna od njegovih stvari

će vječno biti naša…

Poljubi me

Bez Imalo srama…

Vidjećemo sutra

šta će reći o nama..

            Ukrašću ti pogled izgubljen u daljini,

            ukrašću ti dodire ruke položene na haljini...

            Početci su divna stvar,

            sve je nježno na tren bar...

            Sloboda to je san,

            a ja sam od nje umoran,

            no znam da sam bio vatra

            i ničeg me nije bilo stra’...

            Sad se bojim samoće

            koja sa starošću doće....

Blistaju tvoje oči, tvoji obrazi,

            molim te ostani, ne odlazi...

            Molim te ostani, ne odlazi...

Grad vozova... danas sam u gradu vozova, neprespavana noć je iza mene, puna ugriza  mojih bližnjih..riječi povrijede više od metala....

Pijem kafu i gledam vječni voz sjećanja.... ima nešto u njemu što me podsjeća na mene, obojica stojimo na jednom mjestu... osjećam težnju za plovidbom u bolje sutra..

Kad bih pravio grad napravio bih ga od fragmenata lijepih mjesta a posebno bi u njemu zauzimao ovaj voz.... Bio bi pod mojim prozorom na pruzi koja bi tekla do tebe... prolazila ispod Novosadskog Dunava, preko Trebinjskog trga do ugla naše sudbine...

U gradu bi bilo i naoko čudnih stvari, jedan kamen na kom je stajala moja prošla ljubav, dud iz djedovog dvorišta, kej po kom sam trčao kroz djetinjstvo... Zamisli šetaš ulicama i odjednom iza nekog oštrog ugla se pojaviš u šumi...asfalt zamjene šumske staze a betonske fasade zelene gorice... Zamisli uđeš u obližnju zgradu sa starinskim natpisom „Dućan“ a dočeka te prodavač sudbine...  izabereš sudbinu po svojoj mjeri kao odjelo, zahvališ se i izađeš u cvijetni Maj...

Kakav bi to grad bio.. grad bez i jednog krova jer šta će ti krov kad bi svaki dan bio predivan a  noć kristalno čista puna zvijezda velikih kao oči tvoje...

Nisam pobornik vozova, ne daju ti slobodu kao automobil ali u mom gradu bi bili samo vozovi, dječija mašta ili politička ideologija.. nebitno... ne mogu zamisliti svoj grad bez ovog voza, tvojih ruku i mojih snova...

Ko god misli da će protjerivanje ili uništenje jednog naroda ili njegovog dijela donijeti ikome dobro taj će se probuditi ponovo u siromašnim i uništenim gradovima i nije ništa više od pobješnjele životinje...

Šta čovjek učini da zasluži samoću ? Putnik sam a stojim na mjestu... Nije na meni da spašavam svijet koji tone... Rane su moje preteške da se mogu boriti sa njima, one su vukovi u meni... Reći da sam neko poseban je laž, čemu onda tolika očekivanja onda...

Šta čovjek učini da mu se ne javljaš, poželiš laku noć ? Oblak sam a ne letim... čudak pun magije a magija je voljeti te.... Popneš se na prste i pohvataš sve moje snove.. Još kao mala najbolje si hvatala leptirove uz obale rijeke, držala ih u njedrima kasno u noć..

Nije lako pratiti moje misli, ne brini i ja se patim, kao bujica huče u meni, prodiru, odnose mir... Prozor je moj drugačiji od svih , kroz njega se vidi ljepši svijet.. s njega ti ja plovim svaku noć...

Umrijeću nizašta i svjestan sam tog.. Umire se samo jednom a ja ću proćerdati priliku da moja smrt nešto znači, da me spominju...

Otvori kapiju i upali svijetlo, možda noćas svratim, da poremetim tvoj savršeni svijet.. Nadam se da u tim policama imaš mjesta za jednu knjigu koju pišem o tebi...

Budiš se kao cvijet,
rosa te miluje,,,
ponovo si tu i goriš
kako samo tvoje srce gorjeti umije..
Precrtavaš bol,
smiješ se..
ako,
lijepo je pononovo vidjeti te..

Ustaješ kao ljubav,
kao sloboda..
(Sreća je uvijek bila
tvoga roda)..
Tražićemo vjetar,
razviti jedra..
svega ima na ovom svijetu,
imam negdje brod od kedra...

Ponesi onaj svoj kaputić
i hiljadu magija...
kamenčić čisto da te sjeti
da nije zlato sve što sja...
da sam uz tebe ja...

Uplaše se nekad zvijezde,
pa ti dotrče...
uplaši se srce moje,
pa zove te...
Izdaje me nesreća...
Umro je neko moj danas,
umro sam ja kad sam digao ruke od nas..
Uzmi nož i dokrajči me,
pokupi oblake i nasmij se,
sve je relativno,
sve je subjektivno...
Ko li se samo sjeća ?

Reda radi ću te voljeti,
pokopati srce pred tvoja vrata...
Reda radi ću te mrziti,
kad padneš biti onaj što te hvata..

Gledao sam sunce kako umire,
izbezumljeno sam zvao u pomoć...
Smirio sam se tek kad sam osjetio te,
došla si u ponoć....

Ne vidiš me, ne čuješ me..
prevrćeš strane sreće..
Nikad više pomisliš u sebi,
ali znaš da se sve okreće...

Pravo u mrak, pravo u očaj,
vino i cigareta...
Ljuljaška od srebra, cvijetni maj,
ti si ti. ni prva ni peta..

I svu ljubav da skupiš,
voljeću te radi reda....
Ja sam običan sivi pliš,
u srcu sama bijeda...

Zaljubili smo se u jesen,
riječ dvije i spas od samoće...
Zaljubili smo se u ponoć,
bojali se da plešemo, da čarolija proće..

Trg žrtava je izvodio monolog,
cvijeće spleteno pjevalo u strani...
i ne sjećam se mnogo tog,
znam da je prohladno bilo vani...

Obgrlio sam te da se ne treseš,
utkao ti sreću u oči..
Zahvalio se nebu i zemlji,
što su rekli da ćeš doći..

Zamrzili smo se u proljeće,
riječ dvije i spas u samoći...
Zamrzili smo se u jutro,
nije mogao nam niko pomoći...

Trg žrtava je u nevjerici ćutao,
cvijeće je krilo pogled u strani..
Rekoh: kad sam toliko zao,
bolje me se onda mani...

Znam da treba naći razlog u drugom,
da treba se pravdati pred drugima..
nije problem, biću negativac za te,
šta tu lošeg lutko ima ?

Zvijezde su me noćas pitale:
-Šta radiš ?
-Ništa, spavam-odgovorih....
-Gdje su ti onda snovi ?-one će...
-Ne sanjam već odavno, ne živim već odavno, izgleda da sam se ogriješio negdje...
-Izgleda...
-Velika je kazna umirati svaku noć, opet sam mimo svijeta, ništa normalno me ne zapadne...
-Vidiš li planinu iz trave?-nastaviše da upitkuju...
-Ne...
-Vidiš li vatru?
-Ne..
-Šta da radimo ?
-Ništa, biće još života, valjda u njima neću griješiti...

Klavirska kompozicija...

Bm (intro)

F                        C               Bm

Nekad u nama nestane nježnosti,

i znam da ne bih trebao otići....

Nekad bih da ti govorim:

Sve moje si ti....

sve moje si ti...

al umjesto toga odlazim,

ja odlazim...


Rf. 

C                     D               BM

Zaustavi me ako možeš tad,

da ne ostanem još jedan gad...

zaustavi me ako možeš tad,

da ne ostanem samo još jedan gad...


Nekad u nama nestane pameti,

i sve lijepo se isključi,

i sve lijepo posivi..

Tad bih da ti govorim:

Sve moje si ti...

sve moje si ti..

al umjesto toga odlazim,

ja odlazim...

RF.

Zakopao sam zrno pšenice u oku,
pod planinu hladnu, visoku

Dočekaj me sa ružom,

dočekaj me kao oslobodioca...

Prospi poljupce pred mene,

kao olovo na jato ptica...

U mom dahu skriveno je tvoje ime,

u mom srcu tvoje oči...

Ja sam se mrtav rodio,

sjena mjesto mene tebi kroči...

Nedostojan, crn,

odveden od stola tvoga...

Čuvam te

i govorim ime Boga...

nevrijeme za ljeta oteta...

Djele se danas svi od nas,

djele se pa ostajem sam kao pas...

Gazim po krhotinama sretnih trenutaka..

(Fantazija suviše naivna, suviše laka...)

Želim a nisam ni crn, ni bijel,

nošen vjetrom, svileni vel...

I neću uspjeti svjestan sam,

suviše je mal ovaj moj ram...

Možda i dogodi se čudo, ali ne vjerujem..

Tako bih rad bio da baciš kamenčić o staklo prozora i pozoveš me...Nasmijao bih se, dao ti ključ stana i rekao da ga zadržiš... Moja ljubav je sahranjena na mjestu bez obilježja, bol kao uspomena još samo sjeća na nju...

Lažu te da sam zaboravio tvoje oči, tvoju kosu.. lažu te da sam se skrio u svom uspjehu..

Naseliš se često u meni, doneseš hiljadu sitnica i neizbježni ponos.. Gledaš ispod oka čekajući da pogriješim, spremna na odlazak.. Smješkam se, nisam ni imao namjeru tvoj duh sputavati.. Obilazimo se u krugovima, otvorena vrata su tu kao znak spremnosti na bijeg.. Omešću tvoj plan tako rado, svezati te slobodom..

Ne vjeruješ, nema veze...

Kažem ti naseliš se u meni svako malo i umaraš me gracioznošću balerine..

Zavjesa pada, noć i mir... stojim na rukama...

Zavjesa pada, otkucaji zvona i kraj...

Lišće pada po meni... Kameni sati...Pružam ruke u prazninu, vjetrovi se dižu samo da razbuktaju moje vatre, da daju lažnu nadu... Ja sam ti najtužniji junak na ovom svijetu.. bitka je počela, a imao sam srce koje je htjelo biti među tvojim prstima... ( ima nešto jače od nas što nas vuče na hrid... ništa nije slučajno..)

Slagao sam te da ću se vratiti.. Ne plači, čekaj samo da vidiš svijet koju ću stvoriti, daću mu ime tvoje...

Počeću da govorim laž u inat mojoj ludoj potrebi da težim istini...laž koju sanjam i koja me progoni... Počeću da lutam po ulicama pokraj sveg što činim da uvijek imam cilj u životu, jer kad imaš cilj i kad znaš kud ideš ne gubiš vrijeme toliko dragocjeno na ovom svijetu prolaznom kao proleće... Počeću da urlam imena razna,  uprkos tome što mrzim viku... Počeću da vučem za rukav i da upitkujem, ispitujem, dosađujem svakoj ženi s prstenom na kome bijeli se roj zvijezda...i daću oglas : Tražim svoju riječ, svoju umjerenost, svoju tišinu, svoju sudbinu...  

Najavljivaću te kao kišu, kao zemlju, kao nebo... te moje riječi izrečene u  svezanoj košulji tumačiće lijepo sređeni realisti a ja ću brslati nepovezano kako me moraju pustiti da nađem svoj razum.. kako me moraju razumjeti, a razumjeti me možeš samo ti, jer mi imamo svoj neki jezik koji ni jedan realista ne razumije... i tiho, tiše, kopniću čudeći se kako su samo nepotpuni, neuki, pa ne mogu i ne žele da razumiju me..Napokon uzeti ću more i skriti se u njega jer vidim da ovako više ne ide...

Tako teško napuštam tvoju postelju.. Ispucale usne traže mladost, suša je sve što ostane kad se razdvojimo..

Prećutaću da te volim, plašim se da shvatiš koliko sam bespomoćan bez tebe... nemaš predstavu o tom.. zadrži dah, istina je..ne mogu bez tebe... Tvoj sam...

Držao bih te u rukama svaki sekund koji imam... Mislio sam da te nikad neću nać i sad si tu..

Još teže te ostavljam skrivenu među plahtama.. bojim se da ćeš nestati poput jutarnje rose i da nećeš se vratiti... Zatvaram vrata strepnjom i brojim minute do povratka...Moja ljubav je moj strah...

Budi se uz mene..ispuni mi život i čekaću te.. svakog podneva, svake noći....čekaću te skriven u svojoj praznini...

I suze i smijeh.. sve što doneseš, sve će biti moje... Moje zastave nose tvoje ime...  za tebe proliću krv...

Negdje u danima pred nama jesen je i svadbe prolaze našom ulicom... Pitaću te u njima da ostaneš a ti se sjeti ovih riječi jer bolje neću imati...i ne odlazi više kasno noću, ne uvlači se jutrom... žrtvuj slobodu i svij se kao ptica u kavezu moje čežnje ... zaveži lošu sudbu o žicu a ja ti obećajem život pa makar me razapeli o stijene...

         Kao vrat na mojoj gitari krhka si... Moji prsti lete po dirkama klavira, sviram ti jazz..kišni jazz.. Pritisnem papučicu i produžavam ton.. izmiče ipak... tišina...
         Naslikao bih te muzikom da mogu...Pozvaću se na svoje pravo da bolujem..ko smije mi zabraniti da bolujem što te nemam?
         Moji prst lete po dirkama klavira...Mi smo tim..u jednom trenutku ćeš me nać i nestaće samoća..Pritiskam papučicu nogom i produžavam ton.. tišina..

Čekam te kao što čekati umjeli su samo rijetki prije mene...Ova ljubav moja nije hir, nije lažan osmijeh...

            Krvare moji preci predamnom po ko zna koji put...Svi smo mi djeca nesretnika, ne spominji samo, prekrsti se i usni.. molitva jedna za mene, molitva za nesretnika....

            Dođi ovamo...zaljuljaj me u snu, obgrli i šapći da i ja usnim, da malo odmorim... Biti običan je tako zamorno...

            Laži me da sam jedini, daću ti sve što jesam, sve što ću biti...

            Nikad nisam shvatio zašto te je tako lako rasplakati ? Dvije, tri riječi i suze poteku, dah stane...otkotrlja se sreća u stranu i tvoje lice me sjeti da sam zločinac bez premca...Okrenem se bez izvinjenja, spustim glavu i odmahnem rukom..Razapnem luk u srcu i ispalim gvožđe na sebe...

Obična slika, običan dan...

            Previše poziva, previše nezvanih gosta... Vrijeme teško, neprikladno, kao zimski kaput u sred ljeta.. Nedostaješ mi... Nedostaješ mi u prvoj rosi, prvoj kafi...u snu.... Nedostaješ mi da mi kažeš kako je sve protiv tebe...i sve su vještice na ovom svijetu...Prokletnice zavidne tvojoj ljepoti... Zapamti i ti si nečija vještica... Zapamti i ti imaš jabuku u ruci...

Obična priča, običan kraj..

Zaljuljaj me u snu, obgrli i šapći da i ja usnim, da malo odmorim.... Biti običan je tako zamorno...

Em G....

Rekla je:

Ja sam emotivac,

teški emotivac

i ako mogu da te zamolim...

C (H) Am (H) C x 2

Em G....

da ne ispadnem krivac,

jedini krivac,

što ne mogu da te zavolim...

Dm G C

Rekla je:

Dm G C

da čeka nekog drugoga

Dm G C

Rekla je:

Em                     G

da taj neko nisam ja....

A ja emotivac,

teški emotivac..

rekoh:

Lutko ne brigaj....

Nema šanse

da ispadneš krivac,

ja ću,

kako ne pitaj....

Rekla je:

da čeka nekog drugoga

Rekla je:

da taj neko nisam ja....

I sad kad lišće popada u zlatnu jesen

ja se sjetim nje i njen kose boje meda....

i opsujem u sebi onako, više radi reda....

Rekla je:

da čeka nekog drugoga

Rekla je:

da taj neko nisam ja....

Samotni blues,
mjesečina na mom prozoru...
Samotni blues,
odnijeće me u zoru...
Idem kući...
Idem, idem kući...

Nisi me upoznala
iz hiljadu nevažnih razloga,
a sad kad odlazim
nemaš ni jednoga...

Samotni blues,
par dana crnih, par bijelih..
To ti je život
a mnogo više želih..
Idem sad..
Idem, idem sad...

Držala si se drugih,
malo bližih, malo slađih...
Držala si se sveg,
što ja iz inata ne bih...

Samotni blues,
daleki ton i kraj...
Samotni blues,
umire svjetlo... Baj, Baj...

Žao  mi je i stidim se što nisam bolji čovjek od ovog sad,  ni od onog koji sam juče bio…

Korak po korak iznad neba, iznad vode… Bus staje, gledam lica koja izlaze… Niko mi ne dolazi, ništa mi ne donosi… Trideset I neka, ako.. ako…prerastao sam davno dolaske i poklone..

Ima u meni kavez, u njega sam stavio svu ljubav prema sebi…

Radim na sponama koje vežu ljude…kako li sudbina funkicioniše ? uvijek me je sve interesovalo.. kad bih odabrao nasumično ime da li bi se odazvala ? Pao bih pred tobom kao list u jesen….

Zar nisi ni malo mala?

Zažmiriš pa u srcu crtaš sunce,

oblake i rijeku što je u trenu stala..

Zar nisi ni malo blesava?

Nećeš žaliti za dan što te

pita šta se s tobom dešava?

Hm...

Da znaš,

teška si brate baš...

Da znaš,

samo mene imaš

a gubiš me...

Zar nisi ni malo divlja?

Od tuge otmeš se

pa dotrčiš da vidiš šta radim ja..

Hm...

Da znaš,

teška si brate baš...

Da znaš,

samo mene imaš

a ne ljubiš me...

Da znaš,

teška si baš..

      Moram se sjetiti sveg lošeg među nama samo da se ne pitam što sam je pustio.. Tiho teku slike naše nesreće pred očima... Večeri punih ćutanja, dana punih laži...  i pitam se da li sam loš čovjek što ne želim zaboraviti ?

Sve mi se čini lažnim…prljavim… Kad dođe vrijeme pjevaću.. Kad dođe vrijeme slaviću… ( Noćas je nebo prazno…)

Prećutao sam da sam skupio tvoju kosu rasutu po mojim pjesmama..

Kao da se rađa nada.. neka,dobro je….Zatvaram vrata prošlosti I kažem sebi: neka, dobro je…Ovako je vjerovatno najbolje..

Možeš slobodno krenuti, vrijeme je za tebe… Noćas je nebo prazno, jedina zvijezda bićeš ti…

Došao bih ti pod prozore sa čoporom tamburaša, budio te pjesmom….

Ne došao bih, doću….

Nazdravi sa mnom, podigni čašu punu krvi i poželi nam sreću…

Stapa se more sa nebom u krajičku mog oka, gore čokoti gržđa među njima..vatra polako proždire noć, izađi da vidiš…..

Vrtlog je čudna stvar, hrpa kružnica do dna.. Moj je stav jasan po tom pitanju-držim se dalje od tuđih krugova, jedina zbog koje bih tonuo si ti….

Sretan sam koliko mogu biti.. Znaš me, tugu krijem negdje u kaputu, zajmim osmijeh od komšije na sat ili dva kao sto grama kafe…

Nema te, još jedan dan prođe bez tebe i nema te.. nema ni moje sudbine.. Ko će mi praštati ako nećeš ti, ko će me na zemlju spuštati ?

I još jedan dan prođe bez tebe…

Zakopčaću svoj dah o tvoje usne

i obgrlit te srcem kako to samo ono umje...

i sanjaću za tebe,

i voljeću za tebe..

a ti miruj u svome suncu,

u svojoj kiši,

i reci:

Eh da si samo,

ma samo malo crnji,

malo viši...

10 i 50... Zaustavite sat i recite joj da je svijet kutija čokolade, mliječne čokolade.. Recite joj da je nebo bojanka... da smo ja i Mika Antić braća... da zaspivam bez nje... Možda je najbolje samo da joj kažete da je čekam, sve ostalo ću ja...

Kad se brodovi potope

i kad se kazaljke poklope,

zasvira u srcu roj mandolina....

I zarosim tad,

i tebe sam rad..

i tebe i našeg sina...

Odahne nekad u meni,

tvoje kose pramen sneni,

pa mu  šapućem:

Kakav je lijep dan

i ovaj mjesec umoran,

bi da dođe meni...

Gubim razum,

o da, gubim razum

u naličju sreće...

I prije i poslije,

u tuzi naćićeš me,

jer me ljubav neće...

Ime joj još ispisujem u riječim koje ćute na bijelom listu…. Usamljeno je… ne mogu riječi čistote staviti uz njega, a druge ne želim reć, jer nisu ona…

         Sjedim za stolom restorana i pogledom pratim ljude u prolazu... Poželim da sam moranar, da vidim sva lica svijet što ih ima, od svakog da ponesem ti misao, priču, san...
         Kako se oprostiti od nekog kog nisam ni upoznao, kako mu se vratiti? Kako otić odavde gdje u stvari i nisam, jer ja sam s tobom negdje pod krošnjom dunje u polegloj travi...
       1 i 05...
        Stigao sam jednom slučajno do aeodroma, pratio druga u bolji život i možda otišao dušom na drugi kraj svijeta, isto tako slučajno...
      1 i 05...
       Ko bi pomislio da sam negdje pod krošnjom dunje ? Reću ti tajnu: usamljenost boli najviše na svijetu...
      1 i 05....
       Nasloniš li još uvijek ruke na koljena i pokriješ lice rukama kad plačeš ?
       1 i 05...
        1 i 05...

            Bio sam vojnik, plav u praskozorje i pucao sam.. Nisam se makao od kuće... Bio sam vojnik sutra negdje.. Ptice su prhnule preko rijeke i nije bilo sreće, sutra negdje.. sutra negdje...

            Ubio sam sebe... Mjesec, Sunce i zvijezde.. svo svjetla što ima.. dušu svoju... I jeleni su pobjegli na drugu stranu, oboje umrli smo nakon tog...nejasno mi, jesmo li možda u inat svemu umrli juče ?

            Pas je lajao dugo, otvorio sam kapiju i pozvao skitnicu na vino... (Sama si kriva, znaš da ne umijem otjerati čovjeka..) i činim krivu stvar, smijemo se do zore, pjevamo... Puštam krv sa usana.. ni s jutrom ne zaspim već kradem duru ton da plačemo.. Sreće nema danas, a mi znamo plakati...jecati, kao vjetar sjeverni... i pjevamo, i plačemo puni duše...

            Hoćeš li me voljeti sutra još ? održaću sva obećanja...upisuj ih pozorno pa ćeš vidjeti da sam od riječi...Pitam se šta je tajna ljubavi ? Bio bih tako rado negativac da umijem...

            Vrijeme je zakoračiti, privuć se tebi, toplini tvojoj...Okreni lice svoje i poljubi me... Vrijeme je usnuti miris tvoj... daj mi ruke mjesto jastuka...da malo odmorim, teško će mi biti sutra siguran sam u to.

Koliko je koraka iz mene,

koliko dana?

Ne čujem više jek riječi

izgubljenjih u hladnoći stana...

Nejasne namjere prošlosti...

pokušaji spasa...

Voljeću te i sada,

bez topline glasa..

Iz mojih brodova duhovi nestaju..

klonula korita...

Ja sam tvoj; reci slobodno,

ako te ko pita...

Riješi rebus na prvoj strani..

pohvali se...

Ja ću otputovati u san,

ne budi me!

Usnula korita... dan u strahu sutrašnjice rastjeruje korake.. Odbijen od topline, bez zagrljaja, putujem.. Koferi u rukama.. putujem...

Vrijeme bez vremena, bez osmijeha...

Zastao sam nedavno pokraj Vječne vatre i upitao se imaš li i sad nekog tu ? Ne vjerujem, čekaš novi život, hiljadu je prečih stvari sad od duhova prošlosti... Moja si vječna tuga  koju nisam voljeo kako sam mogao.. Sramim se i priznajem to nakon sveg... i varao sam te..ma ne, varao sam nas da sam ti sve.. i bio daleko s drugima i blizu s njom...

Prišij mi sve psovke koje znaš, zaslužio sam da okreneš glavu...

Prošlosti, čuvaj se.. vidimo se negdje, nekad, u boljem danu...

Ušij dukate u džepove i zasjaj slobodom...

Bjegunac u sreću to si ti...

Jutros sam pratio sjenicu pogledom, neobično...od kad nisam ugledao išta osim golubova u ovom gradu... Prvi put sam neko u prolazu i ništa više...

Naslikaće ti lik i raspisati nagradu...

Ne brini zbog tog,

neg pošalji koje pismence..

izgubljenu želju u noći....

Kad poredaš svo kamenje o koje sam se spotakao mogla bi napraviti novi Berlinski zid od šale...Kakav život, da nazdravimo !!!!

Nema kiše ni crvene jeseni na tvojim obrazima..

nebo je tvoje uzglavlje ...

Pozdrav i laku noć...

Fragmenti leda na pločniku.. Vrebam na zrake sunca iz prikrajka, šta je bilo prije sjećanja?

             Kad ćemo naći spokoj ciganko ? Nažuljalo se ovo srce...

             Još jednom, pozdrav i laku noć....

Ne traži me  noćas u sjaju polegle trave,

ja sam  onaj kojeg u samoću sjave,

da bude ono što nije,

da o tebi snije....

Ne kidaj tišinu zovući mi ime,

ne želim čut kako se hvališ time,

da imaš sve,

da ne trebaš me....

Bolje pokrije srce kamenom,

onim što klešem za dom,

onim što će vijek cijeli,

biti uspravan, bijel...

Ti nisi ti,

ja nisam ja....

Znaš li gdje je sram nestao ?

Moje srce staje,

ne znam umirem li zao ?

Putevi u ruci...

Sjećanja...

Šuti...

Šta poslije ljubavi?

Novembar se na mene oslanja,

mislim da bi i on trebao da me ostavi !

Znao sam da se mijenjaš,

pališ luku...

Znao sam da me nemaš,

kad te ljubavi vuku...

Korak do juče,

a juče sam bio tako nesretan,

takao umoran...

Korak do juče..

Sjeti me se kad potrčiš za mjesecom

u novi dan...

Tvoja ljepota je moj svemir..
drži me na grudima...
Ne žuri, stavi minđuše
i pohvali se njima....

Krčag sam razbio jutros,
krv je tekla....
Iz hira uništih,
sve što si mukom stekla...

Bol je moja igračka,
ne brani me..
Luduj, zadigni haljine
i nasmij se...

Zapalio sam sliku što voliš,
vrištao je mjesec u njoj...
Ućutaću,
na satu je veliki broj..

„Čitava paleta boja je u njenim očima...“ to je prvo što sam pomislio kad je ušla u moj svijet.... Haljina sa mašnicom i svježina proljeća na usnama... Pobuniću se protiv noći koja će je odnijeti... Pobuniću se protiv tetaka koje je čuvaju od mene...protiv lažnog morala...

Postanem tako siromašan i ogoljen kad izgubim draga prijatelja... Gubim ih rijetko, nevoljno, besmisleno... (Svaki gubitak je besmislen...) Koliko bi samo bilo pozitivaca danas da nije besmislja ? Znam ih par i svaki ima lik moga brata kad sklopim oči... Otišao je jednog jutra, umjesto djevojci sa slovom M, u sjećanje...( znam to po slovu M koje je napisao visoko pod prozorom naše kuće... možda je do vode ali ispade da smo svi nepopravljivi romantičari u našoj kući, mada to teško pokazujemo.. do nečeg jeste.. ) Kažu snajper... Kažu da je sklopio oči i nije patio... Kažu da je govorio: „Ja sam vječno nesretan“ pa je život morao to potvrditi.. Taj nikada nije lagao.. bio je čovjek od riječi... 

Nebitno..  Ja nemam brata, ti nemaš jednog pozitivca, vjerovatno bi te zasmijavao da je sad u tvojoj blizini, mene znam da bi... I ja, i ti smo na gubitku... Da me pitaš, šta bih voljeo da mogu uraditi rekao bih ti: Voljeo bih da mogu sakriti sve pozitivce od besmislja, volio bih da sam mogao skriti svog brata... Meni ne treba ništa...

Već je sedam časova ?....

Nosim par košulja i odjelo, neophodna odjeća za ovih par dana što me neće biti… Naravno, koja majica I sredstva higijene su u putnoj torbi …

Ćutim… Prolaze gradovi bezizražajno kroz maglu....

Nacrtaj mi lice u bjelini svog daha... Zašaraj staklo sobe i reci da me voliš, ostavio sam ti ljubav u kapima ponornice…

Zamišljam te među ocvalim trešnjama, pružaš ruke i nestaješ u mojoj kosi..…

Ćutim...Kilometri nestaju pod točkovima......

Začaraš me.. digneš prstić kao riječ i propadnem... Vještice, doću ti glave već... Obećajem....

Ćutim... Napokon  Novi Sad...

Tvoji prsti,

prsten moj...

Gorčina života u ustima....

Tvoj bezobrazluk....

Progutanih riječi bezbroj,

šta čovjek da radi s njima?

Sklopim oči

i smirujem srce...

Sklopim oči

i okrećem se...

Teška godina,

težak vijek...

Izgorjela polja pred očima...

Pritiskaš me

gdje sam mek...

Gaziš me s prošlima....

Ćutim,

prekrštam ruke...

Ćutim,

pozivam mir luke...

Ostaviću ti sve...

Prazne prozore...

Ostaviću ti hladnoću

da zažališ do zore,

Draga...