San o jednoj ženi

Tvoje oči, izgibljeno dno okeana...

u srcu raspukla grana...

Tvoje oči, crna sudbina u koju ću da srljam...

sretan što je imam...

Usirile su se obrve komšinica prvih..

kriv sam što te volim...što volim njih...

što volim cijeli svijet...

čak i košulju što ću zadnju ponijet...

Drugčije te nekako želim od ostatka prokletih,

da napomenem kad se već sjetih...

Ja bilježim svaku tvoju tugu,

svaku zamišljenost dugu...

pokislu vlas kose,

ruke pune rose...

Ja i kad drugi snivaju druge

čuvam noć za te’,

čuvam jutro,

stazu što sam utro..

Ismijavaju me i prokazuju..

sade u srcu oluju...

Govore da sam djete,

da mi srce oblake plete...

da nemam sunca ni gram,

kako jadan ovakav da te gleda me nije sram...

A ja, sve to i još više... mnogo više...

pitam se gdje oni kad te trebalo voljeti biše...

Em

Crni krug skuplja se...

Riječi... Želje....

Am          Em..

Želje, otrovne...

____________________

Em

Pitam se gdje su djevojke,

one prave djevojke,

Am

koje srce ne žale..

__________________

Rf:

C            Em

i----------i

C                        Em

Mora da je sve O.K.

C               Em

O.K. kod nas

C              (Em)

čim ne dižemo glas...

___________________

Em

Vučem te kroz ulice,

prašnjave,

Am             Em

izgubljene ulice....

Em

Vučem te kroz gradove,

mrtve,

Am                 Em

Olinjale gradove...

_____________________

Rf:

C            Em

i----------i

C                        Em

Mora da je sve O.K.

C               Em

O.K. kod nas

C              (Em)

čim ne dižemo glas...

_________________

Em

Mrtvi krug skuplja se

u meni dvije zmije,

Am              Em

zmije otrovne...

Em

Jedna za mene,

druga,

Am              Em

druga za tebe..

_____________

RF..

C            Em

i----------i

C                        Em

Mora da je sve O.K.

C               Em

O.K. kod nas

C              (Em)

čim ne dižemo glas...

Znaš šta sam našao... Našao sam jedan osmijeh... Zakrpan na par mjesta, izblijedio malo na uglu.... Iskrzan...Pitao sam ga čij je, neće da kaže... sjedi u uglu i šuti.... Nudio sam mu sendvič-neće... Nudio sam mu kafu-neće... Zvao ga u šetnju-neće.. Ne jede i ne spava...izgleda da mu nedostaješ.... A ja ne znam šta da radim s njim.. ....Eno ga na balkonu, čeka kad ćeš doć... Tražio bih te ali kako nać nekog po prstenu sa bijelim zvijezdama.. Po rupici na licu... Po kosi koju ukrade vjetar čim ugrabi priliku...po srcu lomljenom bezbroj puta... Dao bih oglas,ali zvučaće čudno..a ne mogu da ništa ne činim i gledam ga kako tuguje.. Priča o tebi, brblja..davi..kao da si jedina na svijetu...mada mogu ti reć da počinjem sumnjati da jesi.. Zato prije neg mi ispere mozak ili preshne od tuge bilo bi lijepo da se javiš...ne obziri se na doba dana ipak je hitna stvar..

Hiljadu iznenađenja je bilo danas... stotinu osmijeha.. Stotinu stidljivih pogleda.... Stotinu molitvi... Pokošena djetelina mi je darovala sreću... Jedra konobarica miomirisni ekspreso i novine... Struka put do Save... Nije ljubav samo zlatno jutro, nekad je to oblak olujni...

U meni dvije zmije otrovne... jedna za mene, druga za tebe...

http://www.pageinsider.com/ladacki.blogger.ba

Mračni krug skuplja se... Riječi, želje... Želje otrovne... Pitam se gdje su djevojke... one prave djevojke, koje srce ne žale..

Voljeo sam te..o,koliko sam te voljeo.... Bože.... Nesuđenu, nedostižnu.... Kao jablan nebu stremio ti... Ako je istina, a istina je da sam u toj ljubavi izgubio razum i pustio noć da poteče očima, samo da bih ti uzvratio bol, istrgni me iz kože svoje... Kažem: " Svi platimo za sramotu svoju .. " Moram konačno ti napisati pjesmu... Jednu iz drugog svijeta..ukradenu..... Umivenu, samo za te'..jednu u kojoj se krošnje zlate...jednu, ostavljenu ko siroče pa da je udomiš...pokriješ mjesto mene u hladnoj noći.... Jednu, kojoj ćeš kako meni nisi, pokloniti srce moći... Sjetim se nekad jezera... Naše mladosti... I znaš, tad je opet ljeto... Imaš kosu ispod ramena...(nikad nisam shvatio što si je skratila ? ) pamučnu majicu broj veću..imaš svjetlace u ruci.... A ja, ja još uvijek nisam znao da ptice ne treba učiti prizemnosti....u ostalom kao da danas nešto više o tebi i znam..

Riječi me biraju a ne ja njih... Naoko besplanski, naivno... Imaju svoj cilj..svoju agendu, još uvijek mi nejasnu... Posmatram ih kako se gužvaju, gomilaju, vrište, šapuću... Slikaju jutro, veče, lica u prolazu, ljubavi na odlasku... U sebi imaju boje, muziku, sreću, patnju...život.... Riječi me nose i propitkuju a ne ja njih....i pitam se da li sam njihov prazan papir....

Nije nesreća što srce osjeća, već je nesreća što samo osjeća...

Oluja na nebu... U očima ti vidim srdžbu... Psovala bi tako rado.... Svaka priča ima početak.sredinu i kraj.. Mi smo sad na kraju... Izlazim na ulicu i lutam... Hiljadu kilometara ispisanih na koži... Ulica kiselih kiša... Ljubav oporo šušti pod rukama.... Parče tvrdog hljeba u džepu.... Odlučio sam da se više ne rađam... Prazni izlozi... Navučene zavjese kriju patnju... Ne vjerujem više u budućnost, ostario sam za te zablude.... Pitao sam te jednom : "šta ćeš ako odem ? " nadam se da imaš plan... Ostaviću ti sunce.... Korake izgubljene kraj rijeke...i grad da prodaš dušu... Prešutila si da si bila sretna u kapljama samoće dok sam lomio kičmu za tvoje želje.... (Koliko je kilometara do Moskve ? Da li bih s ovim parčetom hljeba mogao stići bar do Beograda ? ) Mrtvi bulevari tužnih sudbina.... Osjećam se kao cirkuska atrakcija.... jedini normalan...svi plaćaju da me vide zbog tog... Iskrivljena lica se smiju mojoj želji da promjenim namještenu igru...da unesem sreću... Hm... Pogrešan je ovo grad...

Ti, kao beskrajna milost... Ti, kao zadnji gutljaj života... Jedina kojoj sam dao srce... Izdao sebe i ne bi me sramota.. Neba prazna...Neba prazna su moja kazna... Sreća se promijeni kao vrijeme.. Kad će srce tvoje ime da sazna???? Koga da mrzim ? Koga da volim ? Pobjegnem nekad iz sebe... Držim te rukama golim... A ti odlaziš..... Svjetlo odnosiš... .................................................................................................... Forca u srcu.... Forca u duši.. Svjet se predamnom ruši.. Lud za tobom... Palim nebo. Lud za tobom..

Ti, kao beskrajna milost... Ti, kao zadnji gutljaj života... Jedina kojoj sam dao srce... Izdao sebe i ne bi me sramota..

Budan sam... Gledam te kako spavaš.... Odlaziš sutra.. Budan sam, riječi je odnio vjetar... Svjetlo treperi na tvojim bedrima... Negdje na kraju svijeta čeka te jutro i hladna postelja... Prolazim ti rukama kroz kosu i popravljam odmetnuti pramen..narušava ljepotu tvoga lica... Dom, ova hrpa betona liči na dom kad si tu... Odbjegli konji Borika tutnje mojim nebom... ........................................................................ Spavaš, noć mi te krade.... Anđeo u mojim rukama... Izvućeš se kad usnim i postat sjeta... S druge strane svijeta tvoje stope prebiru kapi kiše.. Samoća stvara crne oblake i krije sunce od očiju.... .......................................................................... Trube jecaju...Males Davis... Miris tvoje kože leti sobom... Ustalasana plahta krije grudi...i bolje.. Spavaj, dug je put predtobom....

Toliko grešaka napravljenih.. plavih očiju izgubljenih u tami... Toliko koraka usamljenih... riječi kojih se srce srami.... Kako uprkos svem biti sretan???? Pjesak u očima je sakrio istinu... nema budućnosti u odbjeglim oblacima.... Za mene svi brinu.... pitam se šta sam to skrivio i njima... Kako biti sretan ???? Udarac izbija dah... laži prostrte pod nogama... Suviše plah... sve me slama... Biti sretan ????

Trebala si vidjeti noćas je ruža umrla... Noćas je jedna duša plakala.... Zastane nešto u grlu... jad.... Maramče puno mraka sam stavio oko nje tad... .................................................................................................... Moje more, moja mati... Crna mati.... Kletući te, kletem sebe.... u tebe sam položio cvijet, sav moj svijet.... Ne traži ništa više od mene, nemam ti više ništa dati... ............................................................................................................................ Nije pravo doba, da se ustaje iz groba.. Isto nije, ni da se pije... Negdje sam rodom, odakle je On koji je hodio vodom... tamo se nebo plavi...tamo se sniva na javi... I tu u ponoćni čas, još čujem njen glas... ......................................................................................................................................... Zvjezda padalica... Jato pokislih ptica...u srcu jedne žene, više nema mene...i na kraju, džaba nas odvajaju... Ja ću uvijek biti njena sjena, ljubav davno izgubljana... Biću glas u noći, jedini koji će joj u izgubljenoj ljepoti doći...

Moje more, moja mati... Crna mati.... Kletući te, kletem sebe.... u tebe sam položio cvijet, sav moj svijet.... Ne traži ništa više od mene, nemam ti više ništa dati...

Ruku ću da ti dam, pun straha..... Znam da više neću biti svoj... Platiti ću sve račune... Mahnuti samoći i izaći u mrak.. ........... Gruba noć... Ne plaši me... Ne plaši me... Moje tuge sad su pusta korita.. Poneka suza zaluta njima i to je to.. ... Vezao sam se tišinom..Sve bivše ljubavi su sijati stale... Narandže su presahle u njihovim grudima... Med ne kapa već dugo iz njih. ..... Ruku ću da ti dam, vodiću te do rijeke.... Ljubiću te, a ti porumeni kao vino Tikveško... Budi ponovo čedna...budi života vrijedna... ....... Jesen gužva se među nama...mili pod cipelama...vežem ti zlatni list oko prsta i u želji prosim te... Gladan tvog dodira odlazim u noć.... ....... Pjesma si.. balada o zvjezdi.... Šapat.. a ja sam vjetar u groblju.. Vojnik izgubljen u polju.... Umrijeti ću i žalićeš.. Obilaziti ime moje.. Korov kidati što me guši.. .... Pijan sam, puno otkrivam... Strahovi nisu za svakog, oni su najintimnija stvar... Nema mudrosti u njima.. .... Ruku ću da ti dam i vodiću te... Vodiće te slijepac.. Krvavih stpala.. Srca tvrda kao kora hljeba.. Nesnosno sam običan.. Prolazan.. Jeftin kao život... Kao obećanje.. I samo tonem i samo gušim se... Nesnosno sam nemaštovit... Obične frizure, košulje , odjela... Dio mase... I sve što bih željeo tebi, sebi ne bi........ .... Promjenio bih ime.. Grad... Sudbinu.. Bio tvoj ljubavnik... Vječni otpadnik.... Novac ne bi zastajao u mojim rukama...jer sve bih potrošio da izgledaš kao dama... .... Ti i ja... Brodovi bez jedara.. Opečaćena stabla spremna da ih noć poruši... Ima li vremena ? Imamo li snage za još jedan početak kraja ?

Voz za Frankfurt...Koferi..Nosim želju za daljinom...Želju za savršenstvom arije...za samo jednom riječju...ljubav... Kišobran u ruci i mantil... Uvijek se nešto zaboravi, Šta sam zaboravio ovaj put ? Snagu da ostanem ? Tugu ? Ne, tu je, još pritišće srce ! Zagrljene kazaljke sata pokazuju da je vrijeme za polazak... Niko me ne ispraća, niko mi ne maše... Gledam svoj odraz ukočeno u staklu..ne odmahujem... Danas nemam snage ni za stih... Povijena trava je sačuvala moje korake da se znam vratiti... Kome ? Čemu ? Nema više ni sjećanja... starog voćnjaka... Nema tvojih usana... Noć mi vara oči...sklapam ih... Promiču gradovi... Gvozdeni točkovi klaparaju po šinama... Vrijedi li usnuti ? Vrijedi li zaboraviti ? Voz za Frankfurt...Pokretna konzerva... Umorna lica... Rampe na granicama.. Rastavljeni narodi... Pismo sam ti napisao na nekom sivom papiru... Opisao dan koji se rađa i otkrio kako da napraviš melem za srce... Vjetar sam zamolio da ti ga uruči kado odem.. Pitam se jesi li ikad ikog ispraćala... Jesi koga ostavljala ? Jesi spremna da ostaviš ? Nisi ! Hoćeš biti ikad ? Protegnem noge u kupeo čisto da smetnem misli ... Ostavljene novine pune istine ... Ima li uopšte istine u svemiru ? Voz za Frankfurt... Sve sam dalje od tebe... Sad bih tako rado zasvirao mol.. Tri tona i Šaka bolnih riječi... Sve se skuplja u kap svjetla odbjeglih kuća... Eh, da ova gvozdena kanta ima rikverc.. čuva te dalje od mene i tehnika... a ja bih se noćas skrio u tvojim rukama... Pričao ti bajku o princezi koja je ostavila sve i našla me....

Sretan 8. Mart dame..

Predizborni savjet:           

Ako se za nešto trebaš izboriti u životu,  izbori se za veliku porciju ćevapa !

Otkud noćas u tvome srcu?
Otkud ja tu ?
Zima je zarobila rijeku..
Vidjećeš još poneko drvo prije nego ga posijeku,
prije nego nađeš me,
u noći zbog koje krv stala je...

Izgledaćeš kao anđeo,
nevin, bjeo...
Uzak krug oko tvoga vrata,
kao obećanja davno data,
guši te...
sjeća te...

Ma koliko mračno bilo,
moje milo,
sve sjeća te,
na mene..

Skrio sam jutros zoru na dlanu,
u mrak uvio svaku tvoju manu...
Lako si ustala,
izvukla se iz postelje,
oglušila se na moje želje..
Bezbrižna u svemu,
otišla ponovo njemu....

Prepisao sam ti jesen punu zlata,

jutra ostavljena iza vrata...

Sunce moje..

Dušu svoju...

Vratiću se jednom,

u danu izgubljenom...

Bez riječi...

Bez krivice...

Pitati te za suze prolivene,

zašto još voliš mene ?

Ti drži do sebe...

Ti ćuti...

Sve je nesreća,

ko se još razloga sjeća ?

Moji-tvoji ?

Loši ili ne ?

Ostaju samo dani u suši

i ožiljci na duši...

Moje sve,

ostavljeno ti je...

Prepisao sam ti nešto kamena,

dud iznikao do ramena..

Oči pune brige...

sutra što vodi u nigdje...

Slobodu za tvoje srce,

što pocrnilo je..

Pitanja....

Nadanja..

I od ovoga trena,

svoja si žena !

Noćas Zima je stigla sve do Jadrana,

zaledjelo nebo sa svih strana...

Noćas si odlučila uzeti plavi šal,

cvijet tek propupal...

Brojiš u sebi želje,

pahulje sve bjelje i bjelje...

Pjevušiš neku pjesmicu bez imena,

kosa ti puna sijena...

Zaboravljaš me...

Zaboravljaš me...

Noćas su svi bolji ti,

to ne umiješ skriti...

Uživaš u novoj sreći,

nema tu se šta loše reći...

Živiš u ovom trenu,

a ja u davno izgubljenu...

Mi smo sad dvije obale,

u magli nestale...

Zaboravljaš me...

Zaboravljaš me...

..........

Ne dozvoli da te omete,

sjećanje na poljupce otete..

Na pisma napunjena oblacima,

pisana tebi a darovana drugima...

Sutra je za te mnogo ljepše,

Sunce je tvoje zar ne ?

Sve sumnje će nestati,

u sledećih nekoliko sati....

Zaboravljaš me...

Zaboravljaš me...

Dušo, zaboravljaš me....

Spavaš ?

            Naravno, prebiram zvijezde...još ih dostavljaju na moju adresu ...

            I po ovoj mećavi ?

            Jedna od rijetkih prednosti grada je da sve, u bilo koje vrijeme, isporučuju na vrata....

            Ružno kašlješ...i nost ti je crven !

            Zimske radosti... toliko sam oduševljen predupalom pluća da razmišljam da se odselim u Sibir... Što da čovjek ne uživa čitave godine ovako ako može ?

            Znaš...primjetila sam da kazaljke guraš u drugu stranu...

            Hronični nedostatak vremena....Hiljadu stvari otpočnem, um mi je kao dokona žena... stalno nešto mudrujem...

            To mi izgleda kao prst na obaraču u ruskom ruletu...

            I meni, šta ćeš... ne umijem drugačije,a sve je i onako spalo na mene... Izgleda da ni trešnje neće procvasti ove godine...šta ću ti onda donijeti u postelju ?

            To je stvarno problem...navikao si me ...

            Jeste, navikao sam te...

Možda procvjetaju u Marseju... mogli bi na koji dan tamo... već dugo tražim razlog da odem do Francuske... Ispraćati ćemo brodove kao drage prijatelje i gledati sunce kako umire u plavom moru....

...

            Lijepo zvuči... Misliš da ćemo otići ?

            Ne znam ali zar treba veći razlog od trešanja ?

            Ne..

            Eto, dogovorili smo se...Spremi aparat da se fotkaš ....Sitniš za cigane i trešnje su tvoje i ove godine...  

            Daješ riječ ?

            Dajem riječ !

Prepoznaješ me

            u oblaku nad poljem,

            u životu boljem...

            u pogužvanoj postelji,

            u izgubljenoj želji...

            Ne sumnjaš,

            ne brineš...

Korak po korak,

nekad sretan, nekad gorak...

Ne bježiš,

ne tražiš....

Mjesec po mjesec,

nekad u rukavu žandar, nekad kec...

Prepoznaješ me

u vrtlogu vode,

u djeci što se rode...

u hotelskoj sobi,

u onom što te za ruku vodi...

Ne žuriš,

ne moliš...

            Grad po grad

            i vidi se sad...

            Ne voliš,

            ne osjećaš...

            Tren po tren

            i život je izgubljen...

Sat na keju

pokazuje novi život....

U mom gradu snjegovi veju..

Mrzim zimu... ovu zimu...

            Čaša bez dna i samoća...

            Ostavio sam vrata nezaključana,

            na stolu malo voća

            i gitaru... Zašto baš gitaru ?

            Jeftini motel bez ogledala..

            Pitam se gdje počinju tvoji prsti ?

            Jesi se ikad ikome predala?

            Zaboravila moje ime.. Izbrisala moje ime...

            Šta vrijedi srce...

            zmaj od papira !?

            Bila si prije nje,

            ali niko prije tebe.. poslije tebe...

            Ima neko zlo u meni,

            roj osa...

Često sve povileni..

Obale nestanu... Planine nestanu...

            A onda opet ovaj sat na keju,

            Sjeti me na dan što sviće...

            Na tvoje okice što se smeju...

            Na grudi.. O, kakave grudi !

            Posao me guši...

            previše maski...

Vjetre zapuši,

            donesi grudi.. O, kakve grudi!!!

Koliko zabluda u mome krilu..tuga, promašenih raskrsnica... Čemu sve ovo lutko?

Tvoja lila haljina, prevrnuta preko mojih želja...

Danas, sutra...Laž ili istina ?

Zdravo za zdravo i izlomljene oči na slici...

Davno sam proćerdao sve prilike....davno sam prešao  na drugu stranu...

Oblaci u travi,

galaksije u glavi..

Lišće nošeno u ritmu septembra...

Mjesec u vodi punoj srebra...

(Briga tebe baš za to...)

Ako se ptice jednog dana ne vrate  i sve bude puno dima, hoće li naš grad imati dušu ? Možda ovaj život ne postoji, možda postoji samo san i u njemu nas dvoje ? Možda živim da sanjam ili sanjam da bih živjeo ?

Čemu suze, lutko ?

Kad-tad, će muzika stati.. ja ću kamene korake zamjeniti prašinom i reći:

„Bilo je samo jednom... bilo je s tobom....“

Čuvaj suze, trebaće ti u tom trenu...

jer bilo je samo jednom... bilo je s tobom...

Pogledam se i vidim lice starca...

dušu punu mraka koji vreba...

Banalan kraj

gorke kore hljeba...

Ekskluzivitet smrti ostavljam drugima,

prezriv prema svim nevrijednim težnjama...

Robujem dovoljno svojim nemirima,

zbog kojih si ostala sama...

U čekanju najmanje sreće

dokoličarim u prvoj kafani...

Izgorjeće svjet i bez mene,

zato me se bolje mani...

Imam osjećaj da bih bio vičniji smrti nego životu...

Znao sam nekad kako se mjeri vrijeme... Počeo bih ga mjeriti negdje oko bunara komšije Dragana, pa do prozora moje bivše drage... ( Koliko li biješe, stotinu koraka ?) ... Imao sam tada mašinu na paru, odvajala je sve zle magije od naših očiju, pravila suncokrete od njih... ( Bestraga trebao sam sve zle tetke zapaliti, crne mačke podaviti...) Jedno jutro je samo prestala raditi..

Nakrivio se mjesec noćas iznad moga prozora...Gasim ga da mi ne smeta svjetlo očima, smeta mi i njegov mrtvi pogled..Mrak u meni..Čekam pun krug da s mirom zaspim, neopterećen ovim životom...

Moja draga Baronice, ja sam običan težak upregnut u sjenu života.... Pod mojim suncem ne cvate ništa do koprive... ostavljeno polje sam... Sutra je moje danas, moje juče...

Razbio sam ogledalo i napravio od njega zvijezde... Jednom će se dokazati da sve je bila cjelina... Osjećam da su obećanja koja sam dao Bogu urezana u obraz moj...

Moja draga Baronice, vrata su uvijek za me bila zatvorena u Vašem stanu... vino se pilo tamo... i ljubilo se....Nove godine su bile prostrte satenom, nigdje u njima ni djelića kaldrme mojih snova...nigdje tragedije... Smješan sam sam sebi, tragikomičan...

Dočekao sam neki dan jutro na paprati posutom krovu zakošene kravate...Dobra vremena teških lekcija da alkohol zahtjeva umjerenost, kao i sve u životu...Mahao sam otpalom granom na mjesec i izazvao ga na dvoboj... sitnice su prevagnule u njegovu korist...

Draga Baronice, pratio sam Vas često u bašti kafea... beznačajno ste palili cigaretu za cigaretom tražeći smisao u okusu expresa.... Ne ponosim se tim jer znam da sam Vas na neki način krao tada... Ipak, žrtva Vaša nema veličinu.. Okrećete dan u svoju korist i u svakoj ulici imate tajni prolaz do mog srca...

Iskoristili ste me, o da... Iskoristili ste me da hranite sujetu... da produžite mladost i ne želim sjećati se samozadovoljna pogleda Vašeg... Mislio sam da ste ljubazni...

Ležim obliven krvlju svojom, glave položene na otrovnu zemlju umjesto na Vaše krilo,  jer vidite, sitnice su kako rekoh prevagnule i mjesec je pobjedio... nije mi žao...žao mi je što ne odbranih čast Vašu... i Vi i ja znamo da je laž da volite drugog.. da se iskradate njemu kad sunce usne.... Vidite na šta su sve spremni... Pokvaren je ovaj svijet i bolje mi je bez njega, a Vama bez mene....

Dani dođu i prođu, tuga ostane...

Riječi tuđe, riječi moje,

zakopane u vjetar, u zemlju... izgubljene u snijegu,

nikad mi te vratiti neće...

Godinama je sve teže biti sam, bez truna sreće...

Prazne plahte ne nude utjehu... ne nude toplinu poljupca...

A ti... ni okrenula se nisi...

Kazna nečija je u meni upisana... hiljadu ogledala bez ijednog lika...

Šapućem: Daću sve...Sve za tebe ....

Negdje se izgubila zora.. mrakom okovane oči blijede...

Pišem ti: Daću sve...Sve za tebe ....

Dobro sam! Divno sam !

Sve je utihnulo kada je prošla kraj mene.... sad u tišini živim od sjećanja na njen osmijeh... i sve mi je krivo što nema je... i ulica... i autobus što odnio je...i ovaj grad pun vjetra... Tješe me platani da će se vratiti, da sve na svijetu ide u krug... da sam Bogu drag.... Uspavljuje me noć.. umiva me dan....a znam da kriv sam, što se nisam pozvao na pravo da bude sretna i odnio je u svoj dom....i dobro sam ! Divno sam ! Sve je divno u životu mom !

Idi,

smij se,

samo idi...

u naručje drugima,

u ritmu tanga...

dok more bridi...

ja ću biti i dalje ona ista bitanga...

Idi,

bez oproštaja,

bez suze..

nošena ljepotom

što mi te oduze....

dok vjetar kroz prste provejava,

dok srce želje ismijava...

Idi,

u paučinu upletena,

boljim životom opijena....

u ljepši svijet,

uzmi moju sreću za ponijet....

Idi,

dok se nisam rasuo

u hiljadu komada

dok nisam umro

od jada...

Vidim li ? Ne, ne vidim !

Čujem li ? Ne, ne čujem !

Sjećanja samo sjećanja i  poneki strah...

koferi prošlosti...

Prvi dani su najgori a i poslednji...

Ulicama nije važno gdje si bio ranije,

one imaju mrak koji guta svo svjetlo bulevara..

imaju miris straha, miris dna...

a još dana dolazi..

puzaju ka nama preko praznog neba...

Vjetar je otpuhao bijeli kišobran djevojke sa druge strane puta.... dok smo ga hvatali kao oblak je veselo letjeo oko nas... smijali smo se nezgrapnim koracima mojim...nježnim pokretima njenim..da nisam putovao možda bih taj događaj u balet prerastao...(moja glava je spremna na razne gluposti...) Poželjeo sam da svežem jedra svoja uz nju...Osjetio sam i njenu želju, ruke je samo naslonila na brezu ne smogavši snage ni da mi mahne.. Ostavljamo često više ljubavi nego što nas čeka tamo gdje smo se uputili....

Razlijevaju se boje pod nogama....kiša je otjerala ptice sa mojih grana... potpuno sam  sam.. ostavljena školjka u pjesku...nisam toliko ni star što je najgore... Nude se bircuzi kao olakšanje...kila manastirska vina u njedrima istrošene ljepotice..neke hladne nježnosti... Nude se grijehovi kao zabava... Haos propalih ideja... želudac moj nije za to pripremljen..sve mi dođe kao loš vjetar u pramac okrenut...Do vraga sve...............

Srce je moje prazna činija, izblijedjeli list papira... prašina na pragu...

U kostima mi mrak posijao tvoju kosu.. poslednju koru hljeba...

Ruke su kameni zid isturen pred očima mojim...

Kosa more u oluji...

U svim su mi dodirima usne tvoje...

pa ti reci da je lako biti na mom mjestu....

Ej,

misli su mi među tvojim koljenima....a živi me zapitkuju za laži moje...

Ej,

duša mi je usnula na tvojim grudima... a mrtvi me vuku rukav....

Ej,

oči su mi prstale gledati druge....a tebe nema,

pa ti reci da  bi rado bila na mom mjestu....

Pjesmom sam se doskora borio sa glađu koja je okovala lice moje..

Riječi bezobzirno gurao ispred sebe...

Sad više ni njih nemam,

a ti samo stoj,

ognjena,

draga sebi...

i reci:

„Lako je tebi.. Eh, da sam ja na tvom mjestu“...

Miruj, miruj...

mrtvi će čuta a sve ih je više....

Neće ti dati da se smiješ,

ima ih zavidnih na tvoju sreću,

na tvoje oči boje kiše...

Miruj, ni meni ne govori sve...

Ja ću osjetiti da nešto kriješ

i šapnuti ti bez ljutnje:

Što biše, biše...

Miruj... Miruj..

mirujem i ja...

Sve je više mrtvih,

sve je više zla..

Jednom je pred moju kuću došao ringišpil...Stotine djece i među njima ja... Svjet se vrtio u krug, ja sam stajao....danas se ja vrtim u krug a svijet stoji...Sve se izobličilo...

U moru tuge koje zalije moje lice,

ponekad se pojave skice

tvojeg imena...

U novoj godini što se prikrada,

osjećam neću imati išta više do jada...

ni prvo slovo tvojeg imena....

Skrštene su mi ruke

svjetlošću što izbija iz luke...

luke bez imena...

I ćutim sam,

i sam sam

bez imena...

Kako si ?

Kako su tvoji svi ?

            Sjetiš li se davnih talasa,

            umornih alasa ?

            Sjetiš li se kroja kaputa,

            po kom je bila ti kosa posuta...

            Kako si ?

            Dugo se ne javljaš mi...

            Ja sad imam druge boje na licu,

            i za adresu izgubljenu ulicu....

            imam kravatu na košulji

            i komšiluk koji u sve bulji...

            Kako si ?

            Noću nad kim bdiješ ti ?

            Jesi poklonila vjetru,

svoju tridesetu....

Jesi posijala u svom krilu,

svu ljepote silu...

Kako si?

Pšenica je davno pozlatila...

nadam se da za nama nisi patila...

jer je onda i lice tvoje,

sad neke druge boje...

i nema dana pred tobom

kao što ih nema više u životu mom...

Ako ne uspijem...Ako se vratim.. Hoćeš me budna čekati ?

Desi se da zakoračim pa kao da sam bliži ti...Napraviću te, ti se duri koliko hoćeš...Frkći....Nosić podiži u zrak....Gledao sam te jednom leđima naslonjenu na vrata sobe... Rukama si krila lice... Šaputala da me ne voliš...valjda tako ljubav počinje...

Strašno je da smo samo prah i sjena,

strašna je ljubav njena...

Zelene se polja pred kapijama smrti,

dugo na njima kucam ti...

Nekad sam vjerovao, bio vojnik tvoj,

sad sam neko drugi, sad sam poklonjen njoj...

Polja ljiljana...

moja dragana...

Polja ljiljana,

puna rana...

Zaspaću, ne mogu da se mijenjam...

Kasno je.. sve nek ide k’ vragu, tebe ne dam...

Titra plamičak vatre pred očima.... Zvjezde putuju ka tebi...U kružnici sata skriven je moj život... skriću ga laganim pokretom ruke....

Noći i novi razgor sa tobom :

            Koji nosiš br. cipela..

            Onaj koji mi žene daju,

            Prostrem se u njima koliko mi dozvole...

Košulja ili džemper ?

Može li oboje ? Ko hoće malo, dobije malo...

Misliš li da ćeš me voljeti kad ostarim ?

To su samo momenti... Slike u ramu... Ti si moja curica...

Misliš ?

Znam .........

Kako se čuvaš od ljudi ?

Imam šifru koja krije moje misli,

šatorsko krilo koje pazi  zvijezde..

Vuk ili jagnje ?

Mačak.... Mačak u čizmama...

            Bivše ljubavi ?

            Pusti to, to su davna prokletstva...

            Govoriću ti jednom o tom.. noćas ne...

            Onda, laku noć...

            Laku noć ljepojko...

Put nade ispred mene, iza mene bespuća...gradovi bez ljudi... šume bez ptica... Zapalio sam noćas vatru i dugo je igrao pred očima mi obris tijela ti... utočište si moje pod tuđim nebom.... melem za umorno srce....Desiće se da ostanem bez snage, siguran sam u to... daj mi svoja krila tad, trun snage svoje...Odužiću se, nacrtaću ti okean na dlanovima.. podijeliti s tobom zadnju lijepu riječ...

Vodim često s tobom besmislene razgovore pred san..

Jesam ti lijepa ?

            Ma ti si meni najljepša na cijelom svijetu...

            Daj jabuku vještice...

            Jabuku na sunce škrtoberu  !!!

            Onu crvenu.. pomalo otrovnu ?

             E tu, takve tamanim jutrom...

            One su mi najslađe....

            Uzetiću ti dušu onda...

Kao da je nisi uzela do sad...

Ne vidim da će se svijet promjeniti zbog tog...

Skidam ljusku sa sebe, dosta mi je ćutanja... besmislenog sklanjanja... Krenuću na put samo s jednim ciljem, da zrno sreće posijem na nekom drugom mjestu... rodio sam se zadnji put ovdje, napraviću bolji svijet negdje ispod borova osamljenog kamena.. moje svjetlo u tami svemira....Imam i plan, tačnije obrise toga svijeta... Izgradiću od komadića kaldrme tvoje oči a od krovova osmijeh tvoj... kad već gradim zbog čeg da ne napravim nešto što ne vidjeh ljepše.. što da ne napravim lik tvoj...

            Opet si lijepa,

            opet nosiš život...

            Haljina svilena  grli ti njedra..

            Rećiću ti: Rat će ! Smrt će!

            Zatvaraj uši, oči..

            volio bih i ja vremana vedra..

            Ne radujem se..

            ko može tome radovati se ?

            Opet nosiš život...

Ako...

Treba nas mrtve neko  zamjeniti..

Treba nas osvetiti..

Treba nam ime spomenuti...

            Ljubiću te u trenutku sreće,u trenutku tuge..

i kad mjesec sja i kad sunce sja.....

Ljubiću te kad mi budu draže neke druge,

kad istroši se u srcu želja sva...

Ljubiću te u proljeće, u zimu, u ljeto, u jesen...

ljubiću te i kad budem samo prah po polju raznesen..

Ljubiću te zbog tebe i za tebe..

ljubiću te zbog sebe i za sebe...

Sjetim se kiše na tvom licu,

obale mora,

i riječi mi zastanu u grlu...

kamenje koje se otrgne niz planinu...

Sjetim se sunca na dlanu ti

i suza mi

zablista u oku,

izgubljeni dani poljem se vinu...

Milosti...

Milosti za izmoreno srce...

Milosti...

Sto dana i koja godina....

Sto dana i neki drugi ja....

Rećiću ti samo,

neko drugi je bio tamo,

neko s više sreće,

neko ko te izgubiti neće...

Spojeni mostovima od papira samujemo, utkane želje nas razdvajaju... (da si pristala na ljubav vidjela bi moje lice..) Dio tebe pronađem u pjesku presahla korita, izroniš nakon toliko godina i cjeli svijet sruši se na mene....Kilometrima bih tada da sam daleko... ( Skrio sam sreću u džepu tvog kaputa kada si otišla...)

            Stari grad predamnom, otrgnute zidine od vremena... Pretvoriću te jednom u zaborav, vidjećeš....(Dobro je... Dobro je, da gore biti ne može..) Tamni tonovi u meni kucaju....kanap na glavom... Pretvoriću te jednom u zaborav, kunem ti se...

            Nova adresa je jasna stvar kad se seliš... Ulica ukletih bb....Ovdje poštar ne svraća, loše vijesti ovdje stanuju... ( Dobrih nikada nije ni bilo...) Sve manje je razloga za život....Sve teže se budim...

            Vjetar bjesni.... život je teži neg smo sanjali...i ovo malo veza nestaje u nama... Ostani mi sad sama, mene čeka mukla tama... imam jedan težak put i kad me se sjetiš pogledaj u kaput... kada si otišla skrio sam svu sreću u njegovom džepu...

Pamtiću te po riječima koje mrve sreću,

pamtiću te po lijepom iako ružno zaboravit neću...

Sjećanja bude očaj....

ničeg nemam znaj...

            Čuo sam da si sretna sad i da su svi na tvojoj strani..

            Čuo sam da me pljuju svi moji jarani..

            Ne brini, ne brini,

            sve najbolje želim ti...

            Nisam kao ti, o ne, nisam ni malo kao ti...

            Ne zaboravi, ja još sam sam... ne zaboravi...

            kad me sretneš,

okreni se, bar to umiješ...

            Nekad manje, nekad više skupi mi se sve,

            I tad još samo poželim te...

Sjećanja bude očaj....

ničeg nemam znaj...

Ne misli na juče, ne misli na sutra...budi jaka danas.... Vladaj svijetom, prstićem kori me...

    Reći ću: Kroz kišno jutro, obučen u maglu ja sam hodio tebi...

    Reći ću: Biće sve u redu sad, više ni jedan put pogledao ne bi.......

    Reći ću: Svi sad vode od tebe, nude srce koje zebe...

Ne mislim na juče, ne mislim na sutra... sretan sam danas.. Prostranstva poklanjam ti....

Putuj, ja čekaću...

Pjevaj, ja ćutaću...

Izgubljen, izokrenut...

Sretan..

Sretan,

 što si tu..   

Laku noć tvojim očima, ja ti jutro čuvam, ti sanjaj...

Sa mašnicom na ruci i mokrim očima čekala je sreću.... osvrtala se na raskrsnici da vidi da li je tu...Izlozi su većinom bili napravljeni za druge i šta, ništa... trčala bi u svoju sobu da  sanja neki bolji život... tad bih joj poželio laku noć...

Laku noć tvojim poljupcima, za njih bih ti poklonio svijet znaj..

Ostavljao sam joj nekad riječi u magli ogledala, u zalasku sunca...gorjele su zajedno sa žitom u ovoj suši... Raspar sam ja bez nje...Kad vina nestane i noć utihne, ja se pomolim i tiho prošapćem...

Laku noć tvojim rukama, ugasio sam svjetlo, ti sjaj...

Budi mi drag gost,

budi mi samilost,

a ja ću biti tvoj,

superheroj....

Daljine gore,

vjetrovi tjeraju more

i ne znam u čemu je tajna,

tvoje ljepote tajna...

Vječnost je u svjetlu,

u nebu, u tlu...

ona čuva od mene tajnu,

tvoga osmijeha tajnu...

Uzmi kofere,

srce puno vjere,

i budi mi drag gost,

budi mi samilost...

Paučina po zidovima,

G  em C G.

Noćas palim radio

i sve bivše djevojke

bih da pozdravim...

_ _ _

Tako rado bih se kladio,

da sve su se udale...

_ _ _

RF:

C em D G.

Kad nemaš kome ti,

ti se mene prisjeti... x 2

Noćas uzimam kartu za bus,

i sve ću da ih posjetim...

Siguran sam da imaju još loš ukus,

to mogu da predosjetim............

Kad nemaš kome ti,

ti se mene prisjeti...

Kad nemaš kome ti,

ti mene posjeti...

U duru, u molu,

zarobio sam ljepotu tvoju....

u riječi,

oka ti boju...

Tućeš me...

Neću, mačke mi moje...

Viđao sam jednom djevojku koja nije vidjela sreću niučem, pokazao bih joj jato ptica I ništa….pokazao bih joj more I opet ništa…stavim je na ramena, zavrtim u krug I ništa… svi su djevojkama poklanjali kamenčiće, ja njoj poklonim planinu I ništa…svaki trud bez rezultata je besmislen pa sam odustao od pokušavanja da je usrećim… rekli su mi skoro da je našla sreću uz nekog tipa kog je upoznala na onoj istoj planini koju sam joj poklonio I da često plače u samoći stana… Nikad ranije nije plakala…po svemu bih sad rekao da sreća ne dolazi bez tuge… tama bez, svjetlosti…ljubav bez boli...i pitam se gdje moja sreća, moja svjetlost, moja ljubav...

Gorka tečnost u ustima i dan koji trune u magli izgubljenog grada…u torbi nosim okove ljudske…pretačem nesudbu u sudbu, zato što mi bolje od ovog nije dato a ja se ne umijem izvući iz sveg…

Eh, što me nisu oteli cigani…

Beleg tvoj pred mojim očima gori kao zvijezda…ni sličan ičemu zemaljskom…vidljiv samo meni…nacrtao bih ga na vrh svoje šatre da je imam…

Što me nisu oteli cigani…

Zaboravljena kiša u vrelom ljetu na mojim prozorima prene me iz polusna I natjera da uzviknem ime tvoje… Nikada neću biti svoj izgleda… vječno ću biti na sred neke šumske staze bez oznaka….bez otiska stopala.. bez saznanja gdje sam I čij sam…

Doću ti pred kišno jutro u znaku slobode... isprazniti džepove i pokazati uljubljene dlanove...

Dugo šapućeš bajku o nama, kupio sam riječi na obalam mora, na vrhovima omorika... nosim ih kao pupoljke, kao obećanje, kao sreću...

Ulice plešu u ritmu tanga, farovi probijaju moje oči, Bulevar heroja juriša na cigančad... Jednostavno, grad me guši...skrio bih se tako rado ispod tvoje haljine...

Uragan u nama...

Pred tobom podižem zastave, bijele zastave... Zbog tebe ostavljam navike, sebične navike...

Reci da si sama....

Nazovi ovo zabludom ali  ne diži ruke od nas...toliko malo nam fali da tugu izbrišemo...da se ljubav ispili u zadnji čas...

Zapetljavam se u riječima...

Srce krijem od reklama uz put, skupljam dukate za te.... ne sumnjaj u mene, sumnja je otrov proliven na srce...

10 do 10... još malo djeca će potrčati školskim dvorištem..(nikad nisam ni izašao iz druge klupe od vrata...davno sam shvatio da je odrastanje pijesak u očima..) vežem pertle da mi ne spadnu patike...dao bih se kladit da sam najbrži..

Temerin je krenuo da se okreće suprotno kugli zemaljskoj, neki svoj inat tjera.... usvojena znanja fizike je odbacio i odlučio nam pokazati da nije sve na svijetu još dokazano...pustiću ga da vidim kako će završiti, ako dobro prođe i ja ću tim putem...

10 časova.. eto djece....nastavićemo priču drugi put... odoh da vidim jesam najbrži...

Smijem se ponekad,

na silu...

smijem se i krijem glavu

u tvom krilu....

Još pamtim ruku tvoju....

Zatvori prozore,

prospi mrak po mojim očima...

Još pamtim toplinu koju

mi sjećanje polako otima...

Koliko li je sati u ovoj noći,

koliko izgubljenih minuta koje treba proći...

Dani koji preostaju,

jedino mi tebe ne daju...

Smijem se ponekad na silu,

duša je negdje daleko u tvoom krilu..

Još pamtim prste tvoje

i svaki beljeg čokoladne boje...

Sve bih dao da si nekad tu...

            Sve bih dao da si nekad tu...

Jedan život I ništa više, bol s kapima sreće ?  Tvrđave u mome srcu, vašar u glavi.. svjetlaci blješte mjesto bandera…

Čudan svijet pun ogledala to je…

Dame noći su odlučile uzeti zadnji novac a I dušu, vozovi odvesti prazne ljušture prognanika…ja sam odlučio umoriti se od sveg….

Želim da ti ukradem svjetlo, mrtav mjesec iza oblaka…..da ukradem svaku tvoju vlas, potom da skrijem se u u maglu, jer sam umoran od sveg…. Jer…

Nebo je poplavilo sve što sam stvorio i sve se otisnulo niz vodu...

i svijet mi izmiče,

a riječi ništa ne znače,

i opet bih u zagrljaj ti

a znam, reće poludio si...

Avgust je donio sol, oganj u bašte, molitvu pod krov...Nikad nisam pristao da mi život dijele na godine i mjesece ali šta ćeš, kasno je da neukim stvorovima objašnjavam da život dijelim na vrijeme s tobom i bez tebe, jer...  umorio sam se od zalogaja kisele zemlje, od sterilnosti betona, od znoja svog, od objašnjavanja i prepiranja......jer..

Tu gdje se u mene tuga uliva,

tu je nekad bilo more ljubavi,

sad je samo gola pustinja,

otkad me dušo ostavi...

            Trunci sudbine u vazduhu...ispisane parole po zidovima... Još par godina mira, još par dana ljubavi...

Gledam bivše ljubavi kako muklo prolaze iz sjaja sreće u beznađe tmine... strepima nad tobom, jer Indija je daleko a ljubomora tako blizu...začine biraš na uspavanoj pijaci a ja imam samo jedan, tvoje tjelo, tvoju bjelu put i oči pune slobode....gužva na ulici, bijeda u svojoj ljepoti prolazi kraj tvojih usana...iskre zubi ostavljenih životinja...nije svijet draga moja razglednica ni brošura turističke agencije, svijet ti je zemlja puna žuči..

            Soba me guši,  vise slike prevare nad mojom glavom..žice ću im pokidati, kosti oglodati...

Pišeš mi da te hostel podsjeća na prezrelu jabuku a Indija na šareni kaleidoskop, da su ti stvari uvijek u rukama a srce u petama.. pišeš mi da je zrak sladak a život ljut... voda pada na tvoje riječi, puštam ih da teku u njoj...naučila si kažeš i poneku riječ, znaš reći ljubav.. (ma ti znaš stvoriti ljubav...)  kažeš i  da sunce zalazi na drugu stranu svijeta a bol se skuplja u modra korita rijeka...zaborav je tu kao draga igračka...

Čežnja titra u sivilu Balkana...

Natavljaš da pričaš o novom znaku na sebi, haljinama koje obožavaš i zlatnim narukvicama... kišne dane provedeš u igri sa siročićima kojima ostaviš pokoji rupi uz slatkiš i pitaš se kad ću te zvati a kod mene se nebo ruši na krvavu cestu....

Spuštam se na krevet, ljeto pakuje kofere a ja ne idem nikuda...Noćni voz je davno digao ruke od mene...Negdje u ovom sivilu je moje sidro...izvlačim tvoje slike iz sjećanja i  sklapam oči... navlačim osmijeh na usta, napokon Indija...

Kaljeno željezo i dan koji nije moj... predamnom ruke cigana...pjetlovi su umukli uplašeni tamom koja navire...Pravila su jasna-ćuti i trpi...Daću ti kartu za put u sreću meni neće trebati, poroci me vuku na dno....šššššššššš......ni riječi više....

Kukuruzišta na mojoj glavi... istrgane stabljike....prevara je ovaj život, najobičnija prevara...Duša gine za ljubavlju... ruke žuljaju bol...

            Nijemo gledam rijeku što otiče...umire sa planetom...izdali smo sami sebe, ostaje samo kamen kao spomen...

Obrve skupljaš, mjenjaću temu...preću na nešto lagano da te sjeti na djetinju nevinost... može li ovako nešto:

Trčala sam mokre kose,

noge bose, noge bose..

Trčala sam mokre kose

noge nose ,noge nose..

Čuj nije žurba neka,

dragi čeka, dragi čeka...

Sve riječi ljubavne bi stale u ime tvoje..
Svega sam se odrekao,
svima oprostio,
dugovi su prestali da se broje...

Sve slasti neba bi zamjenile grudi tvoje....
Brodove sam zavezao,
jedra svio,
moru oduzeo boje....

Sve, baš sve je lijepo tvoje i o tome ni riječi,
čuće zlo pa će  voljet te da me spriječi

Raširiš veš u lijepom danu, izađeš na trijem i tugu prospeš kao okislo vino po mom srcu...

Moram se čuvati nevremena u tebi...

Dolje niz drum skrili su se uzdasi,

uzmi me i ugasi...

Na neki čudan način uzmeš svjetlost svu,

a zašto je i uzela ne bi ?

Slijepac sam...

daj mi ruku, samo još tebe imam...

Svi kažu da ludim,

nasmijem se i kažem da se samo budim...

Dug je naš put,

Mjesec je klonuo na njemu...

Ima nešto čudno u ovom svemu...

Svi kažu da ludim,

a ja se smijem jer se budim...

            Pomisli, zelena trava skrivena u oblacima, ti i ja... rode ti nose sreću...

            Pomisli godine stoje, ne prolaze i svaki vjetar je proljećni...

            Pomisli da bogovi napokon puste nas da živimo..

Ja sam za to da se budimo.. ja sam za to da živimo...

Staćeš jednom, okrenut se i zahvaliti mi što sam te gurao da živiš želje jer nestaće sunca i ljeta, nestaće i mene....

Pomisli, modro more u šoljici kafe, bijela jedra na pučini..sumrak, ti i ja...

            Pomisli tišina pjeva tvoje ime razastrto među otocima.. koračaš po ivici svijeta što se guši.. napokon slobodna..napokon svoja...

            Pomisli, ova zemlja to si ti...

Curi melodija iz mojih zuba, dugo sam ćutao, voli me…jednom mjesečno ili jednom u životu ali voli me…. Anđeo si, ovi tonovi to si ti… Danas tvoja kosa je noć a zvijezde su svjetla prozora…noć u kojoj gubim život..

Postojati bez tebe, vrijedi li ?

Punila si mi uši Afrikom, suncem, plavim krovovima a ja uplašen, strepih kao nikada prije… (bilo je I prije, bilo još kako.. kaldrma mi godinama klepeće u srcu, točkovi kočija odzvanjaju u ušima, praporci pjevaju o haljini sa ružama koju nosiš nedjeljom u grad…)

Pisao sam ti jednom pismo I nisam ga stigao poslati, presavijeno čeka u mom novčaniku ljepšu zoru da krene na put…da ga baciš bezvrijedno pod noge jer nikada mi nećeš oprostiti što nismo otišli odavde…u njemu sam napisao samo da su s tobom nestale I ptice, i sve što sad imam je ova odvratna tišina…

Probudio sam te, oprosti..  ne mogu da ne pjevam, ova melodija to si ti…

Smijeh, Bože.. njen smijeh.. I pjesma… Grozdovi zumbula…. Gazim ponos I zovem je… Utkao sam u riječi strepnju,utkao želju, zavirio u strahove…

Zovem je, kletem je… Čemu prostor među nama ? Srce je pričalo ja sam stajao, ljuljali su se oblaci… ima nešto u svemiru što me vuklo njoj…. Ako u nama ima željeza, onda nismo imuni na magnet a ona je bila moj.. sve je htjelo njoj…

Dugo je blještala starinska lampa na njenom prozoru, sjene su joj igrale na usnama, vjetrovi nosili proljeće…Zovem je a iz usta ni riječ ne izlazi… kukavica, obična kukavica to sam.. korak, po korak, povlačim se u ružičnjak na drugoj strani dvorišta, baš u pravi čas…

Noći su iznova tražile krv nevinih…

Živim al to nisam ja…volim al to je samo dio sna..

Zovem je, kletem je… Čemu prostor među nama ? Srce je pričalo ja sam stajao, ljuljali su se oblaci… ima nešto u svemiru što me vuklo njoj…. Ako u nama ima željeza, onda nismo imuni na magnet a ona je bila moj.. sve je htjelo njoj…

Donesi vino I ruzmarin,

donesi vrč pun bola…

Istina je uvijek siroče,

prezrena, gola…

Ne želim čuti da sam

to što jesam…

            Ne želim mislit

što sam tu gdje sam…

Ubaciću novčiću u džuboks

I pustiti Balaša…

Jedna od njegovih stvari

će vječno biti naša…

Poljubi me

Bez Imalo srama…

Vidjećemo sutra

šta će reći o nama..

            Ukrašću ti pogled izgubljen u daljini,

            ukrašću ti dodire ruke položene na haljini...

            Početci su divna stvar,

            sve je nježno na tren bar...

            Sloboda to je san,

            a ja sam od nje umoran,

            no znam da sam bio vatra

            i ničeg me nije bilo stra’...

            Sad se bojim samoće

            koja sa starošću doće....

Blistaju tvoje oči, tvoji obrazi,

            molim te ostani, ne odlazi...

            Molim te ostani, ne odlazi...

Grad vozova... danas sam u gradu vozova, neprespavana noć je iza mene, puna ugriza  mojih bližnjih..riječi povrijede više od metala....

Pijem kafu i gledam vječni voz sjećanja.... ima nešto u njemu što me podsjeća na mene, obojica stojimo na jednom mjestu... osjećam težnju za plovidbom u bolje sutra..

Kad bih pravio grad napravio bih ga od fragmenata lijepih mjesta a posebno bi u njemu zauzimao ovaj voz.... Bio bi pod mojim prozorom na pruzi koja bi tekla do tebe... prolazila ispod Novosadskog Dunava, preko Trebinjskog trga do ugla naše sudbine...

U gradu bi bilo i naoko čudnih stvari, jedan kamen na kom je stajala moja prošla ljubav, dud iz djedovog dvorišta, kej po kom sam trčao kroz djetinjstvo... Zamisli šetaš ulicama i odjednom iza nekog oštrog ugla se pojaviš u šumi...asfalt zamjene šumske staze a betonske fasade zelene gorice... Zamisli uđeš u obližnju zgradu sa starinskim natpisom „Dućan“ a dočeka te prodavač sudbine...  izabereš sudbinu po svojoj mjeri kao odjelo, zahvališ se i izađeš u cvijetni Maj...

Kakav bi to grad bio.. grad bez i jednog krova jer šta će ti krov kad bi svaki dan bio predivan a  noć kristalno čista puna zvijezda velikih kao oči tvoje...

Nisam pobornik vozova, ne daju ti slobodu kao automobil ali u mom gradu bi bili samo vozovi, dječija mašta ili politička ideologija.. nebitno... ne mogu zamisliti svoj grad bez ovog voza, tvojih ruku i mojih snova...

Ko god misli da će protjerivanje ili uništenje jednog naroda ili njegovog dijela donijeti ikome dobro taj će se probuditi ponovo u siromašnim i uništenim gradovima i nije ništa više od pobješnjele životinje...

Šta čovjek učini da zasluži samoću ? Putnik sam a stojim na mjestu... Nije na meni da spašavam svijet koji tone... Rane su moje preteške da se mogu boriti sa njima, one su vukovi u meni... Reći da sam neko poseban je laž, čemu onda tolika očekivanja onda...

Šta čovjek učini da mu se ne javljaš, poželiš laku noć ? Oblak sam a ne letim... čudak pun magije a magija je voljeti te.... Popneš se na prste i pohvataš sve moje snove.. Još kao mala najbolje si hvatala leptirove uz obale rijeke, držala ih u njedrima kasno u noć..

Nije lako pratiti moje misli, ne brini i ja se patim, kao bujica huče u meni, prodiru, odnose mir... Prozor je moj drugačiji od svih , kroz njega se vidi ljepši svijet.. s njega ti ja plovim svaku noć...

Umrijeću nizašta i svjestan sam tog.. Umire se samo jednom a ja ću proćerdati priliku da moja smrt nešto znači, da me spominju...

Otvori kapiju i upali svijetlo, možda noćas svratim, da poremetim tvoj savršeni svijet.. Nadam se da u tim policama imaš mjesta za jednu knjigu koju pišem o tebi...

Budiš se kao cvijet,
rosa te miluje,,,
ponovo si tu i goriš
kako samo tvoje srce gorjeti umije..
Precrtavaš bol,
smiješ se..
ako,
lijepo je pononovo vidjeti te..

Ustaješ kao ljubav,
kao sloboda..
(Sreća je uvijek bila
tvoga roda)..
Tražićemo vjetar,
razviti jedra..
svega ima na ovom svijetu,
imam negdje brod od kedra...

Ponesi onaj svoj kaputić
i hiljadu magija...
kamenčić čisto da te sjeti
da nije zlato sve što sja...
da sam uz tebe ja...

Uplaše se nekad zvijezde,
pa ti dotrče...
uplaši se srce moje,
pa zove te...
Izdaje me nesreća...
Umro je neko moj danas,
umro sam ja kad sam digao ruke od nas..
Uzmi nož i dokrajči me,
pokupi oblake i nasmij se,
sve je relativno,
sve je subjektivno...
Ko li se samo sjeća ?

Reda radi ću te voljeti,
pokopati srce pred tvoja vrata...
Reda radi ću te mrziti,
kad padneš biti onaj što te hvata..

Gledao sam sunce kako umire,
izbezumljeno sam zvao u pomoć...
Smirio sam se tek kad sam osjetio te,
došla si u ponoć....

Ne vidiš me, ne čuješ me..
prevrćeš strane sreće..
Nikad više pomisliš u sebi,
ali znaš da se sve okreće...

Pravo u mrak, pravo u očaj,
vino i cigareta...
Ljuljaška od srebra, cvijetni maj,
ti si ti. ni prva ni peta..

I svu ljubav da skupiš,
voljeću te radi reda....
Ja sam običan sivi pliš,
u srcu sama bijeda...

Zaljubili smo se u jesen,
riječ dvije i spas od samoće...
Zaljubili smo se u ponoć,
bojali se da plešemo, da čarolija proće..

Trg žrtava je izvodio monolog,
cvijeće spleteno pjevalo u strani...
i ne sjećam se mnogo tog,
znam da je prohladno bilo vani...

Obgrlio sam te da se ne treseš,
utkao ti sreću u oči..
Zahvalio se nebu i zemlji,
što su rekli da ćeš doći..

Zamrzili smo se u proljeće,
riječ dvije i spas u samoći...
Zamrzili smo se u jutro,
nije mogao nam niko pomoći...

Trg žrtava je u nevjerici ćutao,
cvijeće je krilo pogled u strani..
Rekoh: kad sam toliko zao,
bolje me se onda mani...

Znam da treba naći razlog u drugom,
da treba se pravdati pred drugima..
nije problem, biću negativac za te,
šta tu lošeg lutko ima ?

Zvijezde su me noćas pitale:
-Šta radiš ?
-Ništa, spavam-odgovorih....
-Gdje su ti onda snovi ?-one će...
-Ne sanjam već odavno, ne živim već odavno, izgleda da sam se ogriješio negdje...
-Izgleda...
-Velika je kazna umirati svaku noć, opet sam mimo svijeta, ništa normalno me ne zapadne...
-Vidiš li planinu iz trave?-nastaviše da upitkuju...
-Ne...
-Vidiš li vatru?
-Ne..
-Šta da radimo ?
-Ništa, biće još života, valjda u njima neću griješiti...

Klavirska kompozicija...

Bm (intro)

F                        C               Bm

Nekad u nama nestane nježnosti,

i znam da ne bih trebao otići....

Nekad bih da ti govorim:

Sve moje si ti....

sve moje si ti...

al umjesto toga odlazim,

ja odlazim...


Rf. 

C                     D               BM

Zaustavi me ako možeš tad,

da ne ostanem još jedan gad...

zaustavi me ako možeš tad,

da ne ostanem samo još jedan gad...


Nekad u nama nestane pameti,

i sve lijepo se isključi,

i sve lijepo posivi..

Tad bih da ti govorim:

Sve moje si ti...

sve moje si ti..

al umjesto toga odlazim,

ja odlazim...

RF.

Zakopao sam zrno pšenice u oku,
pod planinu hladnu, visoku

Dočekaj me sa ružom,

dočekaj me kao oslobodioca...

Prospi poljupce pred mene,

kao olovo na jato ptica...

U mom dahu skriveno je tvoje ime,

u mom srcu tvoje oči...

Ja sam se mrtav rodio,

sjena mjesto mene tebi kroči...

Nedostojan, crn,

odveden od stola tvoga...

Čuvam te

i govorim ime Boga...

nevrijeme za ljeta oteta...

Djele se danas svi od nas,

djele se pa ostajem sam kao pas...

Gazim po krhotinama sretnih trenutaka..

(Fantazija suviše naivna, suviše laka...)

Želim a nisam ni crn, ni bijel,

nošen vjetrom, svileni vel...

I neću uspjeti svjestan sam,

suviše je mal ovaj moj ram...

Možda i dogodi se čudo, ali ne vjerujem..

Tako bih rad bio da baciš kamenčić o staklo prozora i pozoveš me...Nasmijao bih se, dao ti ključ stana i rekao da ga zadržiš... Moja ljubav je sahranjena na mjestu bez obilježja, bol kao uspomena još samo sjeća na nju...

Lažu te da sam zaboravio tvoje oči, tvoju kosu.. lažu te da sam se skrio u svom uspjehu..

Naseliš se često u meni, doneseš hiljadu sitnica i neizbježni ponos.. Gledaš ispod oka čekajući da pogriješim, spremna na odlazak.. Smješkam se, nisam ni imao namjeru tvoj duh sputavati.. Obilazimo se u krugovima, otvorena vrata su tu kao znak spremnosti na bijeg.. Omešću tvoj plan tako rado, svezati te slobodom..

Ne vjeruješ, nema veze...

Kažem ti naseliš se u meni svako malo i umaraš me gracioznošću balerine..

Zavjesa pada, noć i mir... stojim na rukama...

Zavjesa pada, otkucaji zvona i kraj...

Lišće pada po meni... Kameni sati...Pružam ruke u prazninu, vjetrovi se dižu samo da razbuktaju moje vatre, da daju lažnu nadu... Ja sam ti najtužniji junak na ovom svijetu.. bitka je počela, a imao sam srce koje je htjelo biti među tvojim prstima... ( ima nešto jače od nas što nas vuče na hrid... ništa nije slučajno..)

Slagao sam te da ću se vratiti.. Ne plači, čekaj samo da vidiš svijet koju ću stvoriti, daću mu ime tvoje...

Počeću da govorim laž u inat mojoj ludoj potrebi da težim istini...laž koju sanjam i koja me progoni... Počeću da lutam po ulicama pokraj sveg što činim da uvijek imam cilj u životu, jer kad imaš cilj i kad znaš kud ideš ne gubiš vrijeme toliko dragocjeno na ovom svijetu prolaznom kao proleće... Počeću da urlam imena razna,  uprkos tome što mrzim viku... Počeću da vučem za rukav i da upitkujem, ispitujem, dosađujem svakoj ženi s prstenom na kome bijeli se roj zvijezda...i daću oglas : Tražim svoju riječ, svoju umjerenost, svoju tišinu, svoju sudbinu...  

Najavljivaću te kao kišu, kao zemlju, kao nebo... te moje riječi izrečene u  svezanoj košulji tumačiće lijepo sređeni realisti a ja ću brslati nepovezano kako me moraju pustiti da nađem svoj razum.. kako me moraju razumjeti, a razumjeti me možeš samo ti, jer mi imamo svoj neki jezik koji ni jedan realista ne razumije... i tiho, tiše, kopniću čudeći se kako su samo nepotpuni, neuki, pa ne mogu i ne žele da razumiju me..Napokon uzeti ću more i skriti se u njega jer vidim da ovako više ne ide...

Tako teško napuštam tvoju postelju.. Ispucale usne traže mladost, suša je sve što ostane kad se razdvojimo..

Prećutaću da te volim, plašim se da shvatiš koliko sam bespomoćan bez tebe... nemaš predstavu o tom.. zadrži dah, istina je..ne mogu bez tebe... Tvoj sam...

Držao bih te u rukama svaki sekund koji imam... Mislio sam da te nikad neću nać i sad si tu..

Još teže te ostavljam skrivenu među plahtama.. bojim se da ćeš nestati poput jutarnje rose i da nećeš se vratiti... Zatvaram vrata strepnjom i brojim minute do povratka...Moja ljubav je moj strah...

Budi se uz mene..ispuni mi život i čekaću te.. svakog podneva, svake noći....čekaću te skriven u svojoj praznini...

I suze i smijeh.. sve što doneseš, sve će biti moje... Moje zastave nose tvoje ime...  za tebe proliću krv...

Negdje u danima pred nama jesen je i svadbe prolaze našom ulicom... Pitaću te u njima da ostaneš a ti se sjeti ovih riječi jer bolje neću imati...i ne odlazi više kasno noću, ne uvlači se jutrom... žrtvuj slobodu i svij se kao ptica u kavezu moje čežnje ... zaveži lošu sudbu o žicu a ja ti obećajem život pa makar me razapeli o stijene...

         Kao vrat na mojoj gitari krhka si... Moji prsti lete po dirkama klavira, sviram ti jazz..kišni jazz.. Pritisnem papučicu i produžavam ton.. izmiče ipak... tišina...
         Naslikao bih te muzikom da mogu...Pozvaću se na svoje pravo da bolujem..ko smije mi zabraniti da bolujem što te nemam?
         Moji prst lete po dirkama klavira...Mi smo tim..u jednom trenutku ćeš me nać i nestaće samoća..Pritiskam papučicu nogom i produžavam ton.. tišina..