Ponekad prošetam do tvojih prozora,
te kratke šetnje drže me u životu…….
Tad ih gledam dok ne svane zora,
dok ne svane i vidim svu tu sramotu,
tebe sretnu, sjajnu,
nadmenost tvoju beskrajnu,
dok ne vidim svoju sjenu
i upitam se: gdje mi se ponos djenu?….
Tamo gde mu je i mesto.Van ove “priče”.
Pesma…živa,blistava.Preliva se iz noći u dan.
Ako zna ili sluti,tu silnu čežnju….dio nje je već vani!
Ne poznajem ni jednu….koja ne bi kad bi to primjetila….mislima krenula…vani.
Ko zna, mozda se ponos izgubi u tvome mraku,
a u svjetlu njenom,
mozda je pod prozorima njenim, a mozda i napolju negdje,
daleko od njene srece, a tuge tvoje…