Navučen na sjećanja ne dam da nestanu…Narkoman prošlosti sa mnom vlada… Pokušavam odgonetnuti koliko sam doprinjeo da nestane djete u tebi..
Sanjam te još uvijek…Sanjam te kako želiš biti uz mene… Kidaš se svakim novim danom, više i više… Došapnu mi naši anđeli valjda šta se dešava, kad već nećeš da mi kažeš sama… Šapnu mi tvoju bol, tvoju krv koja lipti… gorčina koja izlazi iz tebe je moj košmar..
Stranac sam danas.. Stranac ću biti i sutra.. Okretaćeš glavu sreći mojoj…Nećeš me vidjeti na ulici… Krivićeš me što nisi dio prokletstva mog… što nisi sa mnom… A ja, žaliću te… Žaliću nas.. Žaliću sebe… Suviše crno-bijeli film za moj ukus… ni mjesec nije žut…
Ako nas ljudi iz prošlosti određuju, ti si odredila da nemam mira i da ga nikad neću imati… Suviše melodramatično za moj ukus…
Navučen na sjećanja ne dam da nestanu…Ljubav prošlosti sa mnom vlada… Pokušavam odgonetnuti koliko sam doprinjeo nesreći tvojoj….
Više ne znam koji me je slučaj na ove stranice svrnuo. Pročitala sam u dahu, bez daha… Vraćat ću se. Često.
V.
Mislim da ljubav prošlosti često vlada svima. Lijep tekst :))
lijepo.. a ja bih rekla, da si ipak nesto bio kriv… 🙂